fbpx

Brat, sestra, Srbin, Bošnjak, Hrvat, student, uposlenik, umjetnik, doktor, filantrop, političar, sportista… Dug je niz identiteta koje čine individuu. Ovom nizu se mogu dodati seksualni identiti – homoseksualac, biseksualac, lezbejka… ali o njima se uglavnom šuti. O njima se malo, i malo ko govori. Patrijarhalno i konzervativno društvo uskraćuje sigurnost u kojoj LGBTIQ osobe ne moraju kriti svoj rodni i seksualni identitet. Proći će vjerovatno decenije do momenta u kojem će osobe istog spola u Bosne i Hercegovine moći proći ulicom držeći se za ruke, ali odnekud se mora početi.

Prije više od dvije godine grupa hrabrih ljudi i aktivista krenuli su u pripremu prve bh. povorke ponosa koja predstavlja tek prvi korak ka ostvarivanju većeg stepena prava pripadnika LGBTIQ zajednice.Pripreme za prvu bh. povorku ponosa počele su godinu i po prije njenog održavanja. Prva povorka je bila i svojevrsni test demokratičnosti našeg društva. Velike mjere sigurnosti, 1200 policajaca, dva kontra skupa i pozivanje pojedinih stranaka da se bh. povorka ponosa otkaže kreiralo je atmosferu koja je nagovještavala da možda neće sve proći u najboljem redu. No, Sarajevo je 8. septembra 2019. položilo isti onaj test na kojem je 11 godina prije palo kada je onemogućeno održavanje Queer festivala Merlinka. Ove godine priprema druge bh. povorke ponosa teče u drugačijim okolnostima, jer smo suočene/i sa pandemijom.

“No, kao društveno odgovoran pokret, pažljivo pratimo situaciju i mjere kriznih štabova, te ćemo u skladu sa istim organizovati okupljanje. Nadamo se da će nam avgust donijeti promjene na bolje, jer naš izlazak na ulicu i kontinuitet borbe kroz protestnu šetnju je neophodan kako bi se napravile značajne i dugotrajne promjene stanja prava i života LGBTIQ osoba, kao i svih drugih marginalizovanih grupa u društvu”, kaže Dajana Bakić jedna od članica Organizacionog odbora bh. povorke ponosa u kojem je 21 član/ica iz cijele BiH.
Dodaje da postoji velika zainteresovanost za volontersku uključenost u organizovanje druge bh. Povorke ponosa koja je planirana za 23. avgust.

Gdje je Sarajevo između dvije povorke za BUKU govori dugogodišnja novinarka, urednica Buybooka i aktivistkinja za ljudska prava Kristina Ljevak. “Sarajevo, skoro godinu dana nakon Prve bh. povorke ponosa je tamo gdje je i ostatak svijeta, u agoniji pandemije COVID-a, čemu je prethodila dvoipomjesečna izolacija i podnošenje prinudnih mjera. Ovo ne govorim zato što mislim da je neko zaboravio kroz kakvo smo iskustvo prošli/e i još uvijek prolazimo, nego zbog toga što sam se ponadala da će prinudni život u četiri zida biti prilika da se oni/e koji propagiraju ljubav unutar njih zapravo upoznaju sa stvarnošću takvog življenja. Takođe je pandemija mogla pomoći da osvijestimo vlastite privilegije koje nam se, inače, podrazumijevaju i da svjesni/e njih utičemo na omogućavanja prava drugim, deprivilegovanim, poput LGBTIQ osoba”, smatra Ljevak.
Prva bh. povorka bila je značajna i u smislu odbrane opštih građanskih prava, te je pokazala otpor od rastućeg fašizma.
“Prva povorka ponosa je probila led odnosno što političkih prepreka, što organizacijskih izazova na način da smo mi upravo tim organizacijskim poduhvatom u suštini pokazali da je BiH spremna da dočeka takav događaj. S druge strane pokazala je da ima populaciju onih kojih se taj događaj itekako tiče i na koji se on odnosi i pokazala je da ima veliki broj saveznika i saveznica koji su bili voljni da daju svoju podršku bezuslovno. Ono što je zanimljivo a meni lično vrlo važno jeste da je Sarajevo antifašistički nastrojeno i ne samo Sarajevo nego cijela BiH u kontekstu da su se ljudi samoinicijativno budili i ustajali protiv rastućeg fašizma. Oni su upravo napade na LGBTIQ populaciju osjećali kao napade na građanska, opšta prava i to je upravo ono što je bilo zanimljivo pratiti. Posebno naše istaknute ličnosti koje su raznim instrumentima pokušavali da stanu u zaštitu građanskih sloboda i to je ono što je prva povorka najviše i pokazala, navodi Mirza Halilčević član Organizacionog odbora Bh. povorke ponosa.

PROMJENE NAKON PRVE POVORKE OČIGLEDNE

Promjena nakon prve bh. povorke ponosa je itekako osjetna posebno na polju vidljivosti, tvrde LGBTIQ aktivisti.
“Nakon prve bh. povorke povorke LGBTIQ osobe su postale vidljivije, te su samim činom organizovanja Povorke iskoristile ustavom zagarantovano pravo – pravo na javno okupljanje. Ujedno nakon najave Povorke mržnja prema LGBTIQ osobama je postala vidjljivija, kako na društvenim mrežama, tako i u javnom prostoru. Diskriminacija nad LGBTIQ osobama je dugo vremena negirana i zanemarivana od strane nadležnih institucija, ali i od strane građana/ki BiH. Zbog Povorke ponosa diskriminacija koja je i ranije postojala je postala vidljiva” kaže Amar Ćatović, član Organizacionog odbora Povorke ponosa.On dodaje da je Povorka dala snagu LGBTIQ osobama. Izlaskom i osvajanjem javnog prostora koji im sa pravom pripada dokazali su da mogu biti ravnopravni/e građani/ke društva.
“Organizovanjem Povorke ponosa smo definitivno dokazali da smo mnogobrojna zajednica, te da LGBTIQ osobe koje nisu out, nisu same”, navodi Ćatović.

Prva Bh. povorka ponosa bila je istorijski momenat i najznačajniji politički događaj u BiH u 2019. godini, stav je to aktivista. Ona je protest protiv neravnopravnosti i sveprisutnih diskriminacije i nasilja s kojima svakodnevno žive lezbejke, gejevi, biseksualne, transrodne, interspolne i queer osobe u BiH.
“Naši životi se nisu značajno promijenili nakon prve Povorke. Oni su postali vidljiviji. Naše potrebe i problemi, jasno artikulisani zahtjevi i poruke su postali vidljiviji. To i jeste značaj povorke” kaže Dajana Bakić članica Organizacionog odbora Bh.povorka ponosa. Da je prva povorka tek početak i da se velike promjene i napredak na polju zaštite zajednice mogu desiti isključivo kontinuiranim aktivističkim djelovanjem smatra i Branko Ćulibrk, takođe član OO Bh. povorke.


“Nakon održavanja prve Bh. povorke ponosa dobili smo informaciju da je u Prijedoru povećan broj prijavljenih slučajeva govora mržnje i zločina iz mržnje nad LGBTIQ osobama, što omogućuje institucijama da reaguju na slučajeve nasilja. Ono što je i dalje problem jeste pravilna pravna kvalifikacija zločina iz mržnje i procesuiranje napadača prema postojećem krivičnom zakonu koji definiše zločin iz mržnje i govor mržnje, nego se ovi procesi uglavnom kvalifikuju kao prekršaji javnog reda i mira što nije adekvatno. Sa druge strane, bh. društvo je i dalje homofobično i prva i jedna povorka ponosa ne može donijeti radikalnu promjenu društva ka boljem, ali kontinuitet rada na poboljšanju stepena LGBTIQ prava i kontinuirano održavanje povorke ponosa omogućava da se skreće pažnja na nasilje i diskriminaciju koju LGBTIQ osobe svakodnevno doživljavanju”, podcrtava Ćulibrk.
Još jedna članica OO Bh. Povorke ponosa Bisera Hodžić smatra da je javnost napokon uvidjela da LGBTIQ osobe postoje u našoj državi.
“I da nas ima zasigurno više nego što pojedinci misle. Tu smo. Živimo u istim gradovima, ulicama, zgradama. Radimo na istim mjestima i dišemo isti zrak. Jedina razlika je što mi svoj život moramo živjeti u strahu sve dok ne dobijemo pravnu podršku od države”, navodi Hodžić i dodaje da se nada da su ljudi napokon shvatili koliko je LGBTIQ osoba među nama.
Ona kaže da su svi zajedno u borbi za poštivanje prava LGBTIQ osoba.
Prva Bh. povorka ponosa bila je i ispit za medije koji su odvojili udarne minute i prve strane novina za izvještavanje o pravima LGBTIQ osoba.
“U odnosu na mračnu medijsku sliku koja je pratila pripreme i održavanje prvog Sarajevo Queer Festivala 2008. godine, povorka je, ako zanemarimo fašističke medije i one koji nisu pažljivo slušali na brojnim besplatnim edukacijama o korektnim izvještavanjima o LGBTIQ pravima, doprinijela obimnijem i mjerodavnijem izvještavanju o LGBTIQ temama, zaključno sa samim praćenjem događaja koji su neke medijske kuće prenosile uživo” priča Ljevak.

I Mirza Halilčević iz OO Bh. povorke ponosa se slaže sa mišljenjima naših sagovornika da je nakon prve Bh. povorke ponosa izuzetno porasla vidljivost LGBTIQ osoba u medijima.
“Ogroman broj akreditovanih medija je bio prisutan što prije samog događaja, što za vrijeme i nakon samog događaja. Važno je napomenuti da je najava održavanja povorke tih šest mjeseci prije odigralo ključnu ulogu. U tom periodu su se odgrali kritikovanje i dijalozi da- ne, koji su, usudio bih se reći, bili argumentirani, navodi Halilčević i dodaje da je povorka bila ispit koji smo u konačnici položili.
No, Ljevak smatra da je najvažnije to što je povorka pokazala da država, onda kada odluči, itekako može raditi svoj posao kako treba.
“U prvom redu mislim na policijsku organizaciju i besprijekorno obezbjeđivanje Povorke.
Na simoličkom nivou, tog 8. septembra najznačajniji je bio osjećaj pripadnosti nekom boljem svijetu i ljudima te vjera da je makar jednodnevno moguće živjeti neko drugo Sarajevo”, zaključila je Ljevak.

POVORKA JE SMANJILA I AUTOHOMOFOBIJU
Osim s homofobijom, LGBTIQ zajednica često se susreće sa autohomofobijom. Da pojasnimo, LGBTIQ osobe zbog straha od neprihvatanja sredine potiskuju svoju orijentaciju javno osuđujući ljude sa istim identitetom u nadi da će to biti garant društvu da autohomofobna osoba nije LGBTIQ.
Ipak, Ćatovć smatra da će se nivo autohomofobije smanjiti.
“Čim je veća prihvaćenost u društvu, manji je broj autohomofoba, međutim ističem da za autohomofobiju ne treba kriviti LGBTIQ osobe, nego opresivno društvo”, kaže Ćatović.
Ćulibrk podsjeća da je autohomofobija proces i kao takav, prihvatanje vlastite seksualne orijentacije ne zavisi od pojedinca, nego zavisi od stavova društva koje ta osoba internalizuje.
“Bh. društvo je heteronormativno i vrlo patrijarhalno okruženje koje se brani tradicijom i vrijednostima koje se kose sa postojanjem LGBTI identiteta. Svako odstupanje od toga direktno utiče da svaka LGBTI osoba tokom procesa prihvatanja vlastite seksualne orijentacije preispituje sebe i u zavisnosti od ličnih kapaciteta i podrške koju dobija od okoline lakše ili teže prolazi kroz ovaj proces. Povorka ponosa je borba protiv heteropatrijarhata i razbijanja predrasuda koje bi omogućile društveno okruženje koje će biti tolerantije, empatičnije i prihvatajuće za LGBTI osobe i omogućiti podržajuće okruženje u procesu samoprihvatanja” dodaje.
Čak i u idealnom okruženju, kaže Ćulibrk, autohomofobija je normalan proces.
“U psihoterapiji bi rekli otpor, i na neki način je unutrašnji konflikt prihvatanja vlastite seksualne orijentacije u odnosu na društvene i lične stavove”, naglašava Ćulibrk.
Nakon prve Povorke LGBTIQ zajednica se počinje povezivati jer prepoznaju da postoje njima slične osobe.
“Niko nije sam i svi međusobno se podržavamo. S obzirom na to da smo mala država, može se reći da imamo prilično mnogobrojnu zajednicu, ali i one koji nisu dio LGBTIQ zajednice, ali su podržavatelji/ce i saveznici/ce. Mnogo je onih koje je prva povorka potakla i dala im hrabrost i motivaciju za prihvatanje vlastitog identiteta i outovanje. Nadam se da će oni kojima je to potrebno ove godine učiniti isto” optimistična je Hodžić.

ŽIVOT LGBTIQ OSOBE JE PODJEDNAKO TEŽAK U SVAKOM GRADU

Život u BiH različit je u različitim dijlovima zemlje. Razlikuje se kvalitet života na selima, u manjim i u većim gradovima. LGBTIQ osobe takođe imaju različite vrste pritisaka i problema s kojima se suočavaju u različitim sredinama.
Tuzlak Amar Ćatović to zna. Nekada je živio u Sarajevu i zbog većeg broja stanovnika smatra da je život LGBTIQ osobe lakši u velikom gradu. No, razlike zavise od više faktora.
“Međutim u Sarajevu sam živio kao podstanar, a ne sa roditeljima i društvom koje me poznaje. Pa smatram da su LGBTIQ osobe koje su rođene u Sarajevu, te žive sa roditeljima u istom položaju kao i LGBTIQ osobe u Tuzli. Međutim, veći broj građana/ki Tuzle je zadržao antifašističke vrijednosti, što se pozitivno odražava na život LGBTIQ osoba u Tuzli”, smatra on.
Da razlike postoje zna i Branko Ćulibrk iz Prijedora. Kaže da je ta razlika najviše primjetna u odnosu na to koliko u lokalnoj zajednici postoji organizacija civilnog društva koje se bave zaštitom prava LGBTIQ osoba. Dodaje da u BiH postoji svega nekoliko udruženja koje se otvoreno kroz svoj rad i djelovanje bave zaštitom LGBTIQ prava što nije dovoljno da bi se stvorio dovoljan pritisak i kontinuitet rada na različitim poljima zaštite prava LGBTIQ osoba.
“Iskustvo je takvo da javna promocija LGBTIQ prava izaziva negativne i nasilne reakcije, ali ono što kontinirano održavanje Povorke ponosa može promijeniti i doprinijeti jeste povećanje vidljivosti problema LGBTIQ zajednice u javnosti i povećati spremnost LGBTIQ osoba da se na ličnom nivou izbore sami sa sobom i homofobičnom sredinom koja ih okružuje, ali i natjerati institucije da se bave pitanjima zaštite prava LGBTIQ osoba”, kaže Ćulibrk.

Iskustvo Bisere Hodžić iz Jajca govori kako razlike života u manjim i većim sredinama postoje, ali nisu velike.
“Tokom života u Sarajevu shvatila sam da je razlika veoma mala i da je strah od neprihvatanja i nasilja svugdje isti. Možda je jedino slučaj da je u malom gradu veoma teško izbjeći određene ljude i situacije, jer se svi kreću po istim mjestima i informacije se puno brže šire, dok u Sarajevu koliko toliko imam priliku birati na kakvom javnom mjestu ću biti i s kakvim ljudima ću dolaziti u doticaj. Ali u suštini život LGBTIQ osobe je podjednako težak u svakom gradu u BiH, jer su nam svima uskraćena ista prava i svi smo izloženi istim osudama i potencijalnom nasilju”, smatra Hodžić.

ZAKON O ISTOSPOLIM BRAKOVIMA

Jedna povorka ne može donijeti odmah suštinske promjene ako govorimo o zakonima naprimjer. Crna Gora je nedavno usvojila Zakon o životnom partnerstvu osoba istog pola, a BiH je daleko od tog procesa. Vlada Federacije BiH donijela je odluku krajem 2018. godine da oformi radno tijelo za izradu Zakona o istospolnim partnerstvima u FBiH. Interresorna grupa je oformljena tek na početku ove, 2020. godine i njen zadatak treba da bude da izvrši analizu propisa, te kreira model Zakona kojim će se osigurati ekonomska i socijalna prava LGBTIQ osobama koje žele registrovati partnerstvo.
“Nadam se da se proces neće odvijati tako sporo i da ćemo uskoro doživjeti epilog kao u Crnoj Gori. Na sreću, dio interresorne grupe su i predstavnice/i Sarajevskog otvorenog centra koji će doprinjeti ovom procesu predstavljajući glas i potrebe LGBTIQ osoba” kaže Bakić.
Ljevak ipak smatra da su to duži procesi, ali da ne znači da i teme poput legalizacije istospolnih zajednica neće doći na red.
“Priču o vjeri, tradiciji i čemu već što je čest loš izgovor uskoro će svi koji taj narativ zagovaraju moći okačiti mačku o rep. Posebno nakon crnogorske lagalizacije istospolnih partnerstava. Ono što će biti jedan od najvećih uspjeha prve povorke je uspješnost druge. Atmosfera linča koja je bila pokušana da se kreira motivisala je možda i one koji nisu mislili/e da izađu na ulicu 8. septembra da to i učine. Prošlogodišnji trijumf ne smije biti razlog za našu vječnu letargiju i vjeru da će neko drugi izvojevati naše borbe. Nadam se da ćemo se okupiti u jednako brojnom ili brojnijem sastavu na drugoj povorci” priča Ljevak.
Istraživanje SOC-a iz 2017. godine pokazalo je da čak 80 posto istospolnih parova u BiH želi da zaključi životno partnerstvo, ali da njihove višegodišnje stabilne emotivne i ekonomske zajednice, te zajednički život državne institucije ni na koji način ne prepoznaju.

Izvor:Buka