fbpx

“Bio je ljetni period. Sa prijateljima sam igrao stoni tenis u parku na betonskom stolu. Bio sam najlošiji i proradio mi je inat da se poboljšam i dokažem da i ja mogu igrati.”

Postao je svjetski prvak u stonom tenisu u Finskoj, a cilj i najveća želja mu je plasman na Paraolimpijske igre.  Haris Eminović je devetnaestogodišnji stonoteniser iz Banjaluke.

Kako si se počeo baviti stonim tenisom?

Bio je ljetni period. Sa prijateljima sam igrao stoni tenis u parku na betonskom stolu. Bio sam najlošiji i proradio mi je inat da se poboljšam i dokažem da i ja mogu igrati. Otišao sam u stoni teniski klub „Spin“. Tu sam počeo igrati. Ozbiljnija karijera je počela kada sam prešao stonoteniski klub osoba sa invaliditetom „Vrbas“ 2016. godine. U početku je bilo teško dok nisam naučio osnovne pokrete, ali uz puno truda, treninga i energije to se vrlo lako savlada.

Koje su specifičnosti rada u klubu „Vrbas“?

Svaka osoba je drugačija. Postoje tako i razlike između osoba koje imaju i osoba koje nemaju hendikep. Kod zdravih ljudi forhend udarac se uči na isti način. U mom slučaju, ručni zglob mi je malo oboren, i moram naučiti drugačiji pokret. U sadašnjem klubu treneri su obučeni da stoni tenis prilagode fizičkom stanju osobe sa invaliditetom.

Reci nam nešto o svojim sportkim uspjesima i daljima planovima?

Moj prvi nastup za reprezentaciju Bosne i Hercegovine je bio 2017. godine u Beogradu na Međunarodnom prvenstvu. Tu sam izgubio u četvrtfinalu – „ispala mi je medalja iz ruku“. Tad je proradio moj inat da budem još bolji. Svaki dan sam sve više trenirao. Postao sam vicešampion države i tako sam stekao pravo nastupa na novom međunarodnom turniru. Onda sam iduće godine u istom Beogradu osvojio prvo mjesto i od tada su krenuli vrlo zapaženi rezultati.
U stonom tenisu za osobe sa invaliditetom ima deset kategorija. Od prve do pete su osobe koje igraju u kolicima, od šestog do desetog su osobe sa fizičkim hendikepom koje stoje. Ja sam šesta kategorija. U Bosni i Hercegovini 2018. sam osvojio prvo mjesto u svojoj kategoriji. Moj najveći uspjeh je bio na Svjetskom kupu u Finskoj. Tada sam u ekipnom dijelu sa igračima iz Velike Britanije i Grčke osvojio prvo mjesto. Zbog tog rezultata sam 2019. proglašen za najboljeg sportistu za osobe sa invaliditetom, a u Banjaluci sam dobio plaketu za najbolji sportski poduhvat u Republici Srpskoj.
Moja najveća želja je da se plasiram na Paraolimpijske igre. Sadašnji mi je cilj da ostvarim normu za Tokio iduće godine i nadam se da ću uspjeti u tome.

Studiraš također – koji su tvoji planovi sa fakultetom?

Upisao sam Fakultet fizičkog vaspitanja i sporta, smjer Sportski menadžment. Zbog svog stanja ne mogu da budem profesor Fizičkog vaspitanja, ali u nekom klubu bih mogao raditi oko finansija, strukture kluba i raznih drugih stvari koje ne zahtijevaju veliki fizičku spremu.

Kako je pandemija uticala na tvoj trening?

Nije uopšte zato što je moj trener jedan sto našeg kluba donio u moju garažu. Onda smo svaki dan do početka policijskog časa trenirali dva-tri sata, da ne izgubim osjećaj i ostanem u formi.

Kao sportista, šta misliš kako bi država mogla da pruži podsticaj tebi ili sportistima generalno?
Mislim da nijedan sport nema dovoljnu pažnju što se tiče finansija. To je isto i u mom slučaju. Međutim, ja sam zahvalan Paraolimpisjkom komitetu Bosne i Hercegovine koji su finansirali moje učešće na dva veća takmičenja u Finskoj i Egiptu. Naravno, sjajno bi bilo kada bi uslovi bili bolje, na primjer kada je u pitanju sala u kojoj treniramo. Veliki podsticaj bi mi bio da mogu zarađivati od ovoga sporta što je nažalost ovdje nemoguće. Jednostavno nije toliko zastupljen. Glavna mana svakog sporta u našoj državi su finansije.

 

(Autor: Fedor Marjanović/ mionama.ba)