fbpx

Stefan obožava ekstremne sportove, brze motore i automobile, takmiči se u snagatorskom obaranju ruke, ali najviše od svega voli da putuje sa svojim nerazdvojnim ljubimcem, sa kojim već godinama dijeli dobro i zlo

Stefan Radenković(28) Srbin iz Pariza koji živi u Čikagu, bolje rečeno na autoputu, gdje vozi kamion “over the road”, a za sebe kaže da je jednostavan momak, koji uživa u životu i nastoji da ga živi punim plućima. U virtuelnom svijetu društvenih mreža on je poznatiji kao @ffrenkica, adrenalin džanki čije dogodovštine prati prilično veliki broj ljudi.

Bilo da obara ruke sa nekim od najjačih ljudi u Americi, bilo da izvodi vratolomije na motoru ili skače iz aviona. Ipak, najviše pažnje i simpatija, naročito ženskog dela pratilaca na Instagramu, izaziva tako što već duže vrijeme kači na Instagram slike svojih mačaka, vjernih saputnika na dugačkim i iscrpljujućim putovanjima sa jedne na drugu obalu SAD.

U glavnoj roli je obično maca po imenu Mau, koja je, sudeći bar po postovima na pomenutoj društvenoj mreži, na kojima pozira ispred saobraćajnih znakova, proputovala Ameriku uzduž i poprijeko.

-Ne radim to što radim da bi me drugi vidjeli na društvenim mrežama, poput nekih. Ne izbacujem tamo fotke izlazaka, tanjira, flaša, tuđih žena i ostalog što naš narod voli da gleda. Ne znači da ne volim da izlazim, družim se, ali sve što radim, radim za svoj ćef, kaže Stefan, čija je životna priča vrlo zanimljiva.

Počinje u Parizu, gdje je rođen, ali se, kad je došlo vrijeme da krene u školu, zajedno sa mlađim bratom i majkom vratio za Srbiju, u selo po imenu Gazdare, nadomak Medvjeđe, odakle je porijeklom njegov otac.

-Otac je ostao u Francuskoj da radi, obilazio nas nekoliko puta godišnje, kada god smo mogli i mi smo išli tamo jer mi je više od pola rodbine u Parizu. Nosim prelijepe uspomene na taj grad, a još jedna lijepa stvar koja mi je ostala iz tih dana jeste da tečno govorim francuski. Trudim se da, pored engleskog, naučim još i španski jer sam shvatio da je u Americi jako potreban. Ovdje sam došao prije 5 godina. Iako sam mogao da odem kod svojih u Pariz i živim kao bubreg u loju među svom tom rodbinom…to ne bih bio ja. Želio sam da nešto stvorim sam, bez ičije pomoći. A ako propadnem, da niko od mojih najbližih to ne vidi i da ih ne povučem sa sobom. Živim od toga da ljude oko sebe činim sretnim, volim da se šalim, poklanjam stvari…

Bilo je momenata kada se sve rušilo oko mene, preplakao sam mnoge noći, ali je bilo i lijepih dana, puno smijeha. Na kraju krajeva, nije mi žao sto sam došao. I opet bih. Za vrijednog i snalažljivog čovjeka, uz malo sreće, ova zemlja može puno da pruži. Istina, može i sve da uzme.

U Srbiji je završio srednju medicinsku školu za fizioterapeuta, a onda došao u SAD kao student na J1 program, Work&Travel.

-Teško je, moram da priznam. Ne vidjeti brata i roditelje 5 godina. Majka mi je doduše dobila vizu, pa je bila prošlog leta prvi put da me vidi. Bilo je momenata kada se sve rušilo oko mene, preplakao sam mnoge noći, ali je bilo i lijepih dana, puno smijeha. Na kraju krajeva, nije mi žao sto sam došao. I opet bih. Vrijednom i snalažljivom čovjeku, uz malo sreće, ova zemlja može puno da pruži. Istina, može i sve da uzme…

Što se tiče njegovih strasti i hobija, lako je zaključiti koji su samo letimičnim pogledom na njegov Instagram profil. Motori. Životinje. Obaranje ruku (Arm Wrestling). Tehno muzika.

-Motori su mi relativno nova strast, jer otac nikad nije htio da mi kupi motor, tako da mi je to bila prva stvar za koju sam skupljao pare kada sam došao u Ameriku. I neću biti skroman, jako sam dobar u tome. Vozim se rekreativno preko cijelog leta, a vozim i po stazama, trkam se sa drugarima. Sljedeće ljetne sezone planiram da kupim bolji motor i pripremim ga tako da bih mogao da se oprobam i u nekim takmičenjima. Nimalo jeftin sport/hobi, ali za ljude koji to vole nema prepreka. Našao sam dobru ekipu u Čikagu, redovno idemo na stazu, kada nam vrijeme i finansije to dozvole. Nadam se da ću dogodine možda da nađem nekog sponzora…

-Nekad sam se bavio borilačkime vještinama, kao što je kik boks. Sada, kada je ljeto prošlo, a motor u garaži, vjerovatno ću se vratiti tome. Volim skydiving, planiram da izvadim licencu da mogu sam da skačem, bez instruktora, svuda u svetu. Volim ronjenje i pentranje po sjenama gdje god ih nađem, skijam…ali uglavnom se sve svodi na brzu vožnju. Auto, motor, skije, nebitno je. Iskusio sam brzine koje mnogi nisu, na primer 330km/h u kolima i 315-320 km/h na motoru. Šta ću, zavisnik sam od toga, to mi je neka terapija, tako nalazim neki svoj mir….i čini me sretnim. Svjestan sam opasnosti, ali sumnjam da ću ikada prestati sa tim.

Moja druga najveća strast su moje mačke, kaže Stefan dok sa ponosom pokazuje fotografije. – Imam ih dvije. Za sada. Moja prva ljubav je Mau, ženka egzotične Bengalske vrste. Druga je njen brat Nero, za koga mislim da je rase Maine Coon, malo dlakavo, razmaženo, kao mrak crno čudo. Nekad je Mau bila sama, pa sam njega uzeo da joj pravi društvo kada nisam tu.

Birajući svojevremeno ljubimca koga će povesti da mu pravi društvo na putovanjima odlučio se za mačku, za razliku od većine vozača koji druguju sa psima. Objašnjava zašto…

-Oduvijek sam želio da imam ljubimca, a vremenom sam shvatio da su mačke, iako ih ljudi manje vole, mnogo lakše za održavanje i za naš kamiondžijski “over the road” način života. Samo da imaju svoju činijicu i kutiju sa pijeskom, ništa ih drugo ne zanima.

To je bilo jedino stvorenje koje je uvijek bilo tu kraj mene, kada sam bio sretan, tužan, umoran, grijala me kad je hladno, jeli smo u kamionu iz istog tanjira, mazili se dok vozim kroz dane i noći, budila me ujutru, bila moj nijemi sagovornik u najtežim danima, kada opadne posao, opadne moral, dođu problemi kakvih je u Americi na svakom koraku

Ja toliko volim moju mačku i posvećujem joj pažnju da su ljudi po društvenim mrežama u početku mislili da se šalim…A nije bila šala. Već prava ljubav. A kako i ne bi, to je bilo jedino stvorenje koje je uvijek bilo tu kraj mene, kada sam bio sretan, tužan, umoran, grijala me kad je hladno, jeli smo u kamionu iz istog tanjira, mazili se dok vozim kroz dane i noći, budila me ujutru, bila moj nijemi sagovornik u najtežim danima, kada opadne posao, opadne moral, dođu problemi kakvih je u Americi na svakom koraku…Ona je slušala, grijala me šapama, i putovala tako sa mnom. Svuda. Proputovali smo zajedno 30-ak stejtova (država) i ne znam koliko još gradova pride…

Tako putujući, jednog je dana odlučio da krene da fotografiše svoju ljubimicu Mau u mjestima kroz koja prolazi…

-Palo mi je to na pamet dok smo se jednom vozili kroz Texas. Od tada, ispred svakog znaka na ulazu u državu ili znamenitosti (Golden Gate Bridge, Washington Monument, Las Vegas Sign, Lombard street, Brooklyn Bridge etc…), Mau se namesti na mom ispruženom dlanu, i tako pozira dok je ja slikam. Prijateljima su se slike toliko dopale da su me naterali da joj otvorim i Instagram profil, i koliko god on nekim ljudima bio smiješan, ubrzo je postao popularan, puno poznatih ljudi je zapratilo i šerovalo Mau na svojim profilima. Nijedna mačka na instagramu nema takve jedinstvene slike kao ona, tako da njeni prijatelji mogu da uživaju u njenim dogodovštinama i i facijalnim ekspresijama (smijeh). Pored toga što ume da pozira, jako je radoznala i druželjubiva i nikada, ali nikada, nikoga nije ogrebala, ujela, ili lupila šapom. Valjda to tako ide kad se odrasta uz puno ljubavi.

Skoro sam uradio tetovažu na podlaktici, a na njoj moja životna priča…Sve je tu, Ajfelova kula, ja, mapa… i Mau, moj novi mali saputnik, koji sada korača kroz život sa mnom, kaže Stefan Radenković

-Od kako je imam, sve mi je lakše na putu. Oduševila je bezbroj ljudi koji su je vidjeli usput. Dok sipam gorivo, ona se šapama osloni o otvoren prozor i prati šta radim, mazi se s ljudima koji priđu da je slikaju, i nikada mi nije iskočila iz kamiona. Druži se tako sa životinjama u drugim kamionima, uglavnom psima. Mada, viđali smo i papagaje, prasiće, četiri psa u jednom kamionu, guštere, itd…Ipak, moju mačku ne bih mijenja ni za šta na svetu. Kao suvozač je divna. Samo joj čistite pijesak redovno, ne budite je dok spava, hranite je kvalitetnom hranom i one će to znati da cijene. Vrlo su čiste, same se kupaju (iako ja volim ponekad da ih brčkam u kadi i skinem prasinu iz kamiona sa njih) a nisu dosadne kakvi psi znaju ponekad da budu. Nađu zanimaciju u svemu što mrda, sija, leti, visi…Toliko smo postali nerazdvojni drugari da sam je vodio na festivale, a išla je čak i na skijanje sa mnom, 12 dana na Aspenu. Jer, ko će bez Mau izdržati 12 dana?!

Stefan je nedavno prestao da vozi kamion, uortačio se sa drugom i osnovao kompaniju, preselio se u kancelariju u kojoj mu, naravno, društvo prave Mau i Nero.

-Zbog loše godine i ove situacije sa Trampom, s vremena na vrijeme odvezem par tura i odmorim mozak dok ne krene posao. Ali sam uspeo da zvanično izadjem iz kamiona pre nekih mjesec i po dana, i to nam se svima baš dopada. I Mau i Neru i meni. Skoro sam uradio tetovažu na podlaktici, a na njoj moja životna priča…Sve je tu, Ajfelova kula, ja, mapa… i Mau, moj novi mali saputnik, koji sada korača kroz život sa mnom, kaže Stefan Radenković, koji planira da se jednog dana preseli u Kaliforniju, gdje će njegovim mačkama biti toplo, a on će cijele godine moći da vozi motor

NE ŽELIM NOVAC OD INSTAGRAMA. DOBRO, MOŽDA JEDNOG DANA…

-Što se tiče Instagrama, pretpostavljam da se ljudima koji me prate dopadaju moji hobiji. Ima među njima puno ljubitelja životinja i bajkera. Razmjenjujemo tako iskustva, dajem im savjete… Ne jurim to kao priliku da zarađujem, ali ko zna, ako se budem više usredotočio na motore, a Mau na svoj profil, bićemo otvoreni za saradnju i reklame, ha ha. Volim fotografiju, trudim se da mi slike budu dobrog kvaliteta.

FOTO: