fbpx

Kemal Nedžibović je aktivista iz Tuzle.

Po završetku studija u Njemačkoj vratio se u Bosnu i Hercegovinu. Stečeno znanje odlučio je primijeniti unutar granica BiH i na taj način pomoći zajednici.

Ko je Kemal Nedžibović?

Ja sam zapravo jedna mlada, pozitivna osoba koja ima želju za promjenom. Ono što je meni najvažnije je da sam ja sin kojim se ponose njegovi roditelji. Brat koji uveseljava brata i sestru, te njegovu djecu. To je jedan od mojih najvažnijih identiteta. Radilica sam, trudim se biti profesionalac i marljivo raditi svoj posao. Ponosni sam Bosanac i Hercegovac gdje god da dođem. Najvažnije, bitno mi je da sam neko ko koristi svojoj zajednici.

Dobitnik si brojnih nagrada i priznanja. Koje priznanje ili nagradu ističeš kao najdraže/u?

Najdraže mi je što sam, nakon završetka studija izvan granica Bosne i Hercegovine, dobio priliku da se vratim u svoju zemlju. Dakle, to je priznanje mojih znanja i vještina ovdje kod kuće. Oduvijek sam vjerovao u to da ovo društvo mogu mijenjati mladi ljudi koji imaju međunarodno iskustvo, otvoren um i koji imaju šta doprinijeti ovoj državi. Vjerujem da ključna promjena dolazi upravo od ljudi koji žive, rade ili su živjeli i radili vani. Ja sam se vidio kao jedan od tih mladih koji će po završetku doći u svoju državu. Da sutra svom djetetu mogu reći da sam nešto pokušao, a ne da me grize savjest da sam nešto mogao uraditi, a nisam.

Koliko ti znači podrška tvog okruženja?

Tuzla je moja prva adresa, kojoj sam se uvijek vraćao, spominjao je i s ponosom predstavljao. Upravo zbog toga ja mislim da je najvažnije da nas naša lokalna zajednica prepozna, prizna i da nas podrži. Naprije mi znače priznanja Tuzlanskog kantona i Grada Tuzle, jer sam ovdje započeo svoju karijeru. Nažalost i ovdje nedostaje sistemska podrška mladim ljudima – iako postoje određeni lokalni mehanizmi podrške mladima, ne postoje realne politike okrenute upravo prema njihovim potrebama.

Pojam aktivizam znači imati neku želju za promjenom. Koja je bila tvoja želja za promjenom?

Mislim da je postratno odrastanje u BiH jedan od glavnih razloga zašto su se brojne generacije od ’95 pa nadalje počele baviti aktivizmom. U svim tim problemima, ljudi najčešće imaju snagu da nešto mijenjaju, ali i želju da otkrivaju nešto novo. Kada otkrivate stvari oko sebe, otkrivate energiju da mijenjate stvari. To je bila moja motivacija, da budem dio promjene, da radim nešto korisno. Uvijek sam se trudio da nađem način da nešto promijenim. Nakon završetka studija, vratio sam se jer ne želim da zlo pobijedi u mojoj državi. Puno je nas mladih, vrijednih i pametnih ljudi koji možemo pomoći ovoj državi.

Koji su to tvoji projekti dali rezultat u praksi?

Mogu govoriti o našim studentskim projektima za koje nismo imali ni finansijska sredstva niti bilo kakav sistem podrške, a dali su sjajne rezultate. Jedan od projekata je Forum o domaćoj proizvodnji. Projekat oko kojega su se okupili mladi ljudi, studenti, osmislili ideju i projekat. Uradili smo najveću do sad kampanju mladih ljudi u državi, koja za cilj ima da pomogne domaćoj proizvodnji i kupovini domaćih proizvoda. To je projekat koji doprinosi cijeloj državi, a ne samo tim mladima. Jako sam ponosan što se taj projekat generacijski nastavlja sprovoditi. Danas imam priliku raditi na profesionalnim projektima koji su usmjereni protiv korupcije u našoj državi i za zaštitu javnih interesa građana naše države.

Da li ti je bh. sistem bio prepreka ili podrška u aktivizmu?

Ne bih rekao da sam imao sistemsku podršku, jer vjerujem da je nijedna mlada osoba u ovoj državi nema, te da ona ne postoji. Ono što sam ja imao je podrška mojih roditelja, velikodušna podrška zajednice, škole i stipendiju mog Univerziteta. Bez tih stvari sigurno da ne bih mogao raditi na svim tim promjenama. Bh. sistem bio je krivac u tolikoj mjeri da je u meni probudio želju da ga mijenjam i dodatno me motivisao da postanem to što jesam. Danas ovaj sistem budi želju u mladima da odlaze, to je alarmantno i nešto o čemu moramo razmišljati.

Da li drugi mladi imaju podršku za svoje uspjehe?

Radi se o tome da za uspjeh mladih onda kada je ostvaren neko drugi dobija javni kredit i medijsku pažnju. Radi se o predstavnicima vlasti koji mlade ljude pozivaju samo kada se trebaju fotografisati sa njima. Primjer jedne takve osobe je Amel Tuka, koji je svoj uspjeh gradio sam. Onda kad je postao dijamant svijeta. Svi su ga zvali da se fotografišu. Postoji puno Edina Džeka i Amela koji su svugdje u svijetu, a naši domaći predstavnici vlasti ih se sjete samo kad ostvare uspjeh. Pomenuo bih Rusmira Malkočevića koji je državni prvak u atletici petu godinu za redom. Prvak je Zapadnog Balkana, a iza njega i danas dan ne postoji bilo kakva sistemska briga. Iza većine mladih stoje nažalost samo njihove porodice, ovdje sistemske podrške za talente nema.

Šta bi poručio svim mladim ljudima koji žele promjenu?

Neka se bore za sebe i investiraju u svoje znanje jer postoje dvije ključne komponente uspjeha u BiH, a to su znanje, koje je velika lična investicija, te networking, pravljenje poslovnih mreža dobrih ljudi oko vas. Znanje je prva i osnovna stvar koja mi se uvijek isplatila. Ulaganje u moje vještine u procesu mog sazrijevanja je bio najveća investicija. Druga stvar da sam uvijek bio okružen ljudima koji su pozitivni, koji vjeruju, žele promjene i rade na tome, te žele biti moj partner u kreiranju bolje BiH. Ono što je ključno jeste da se problem odlaska mladih tretira na pogrešan način. Osuđujemo mlade koji odlaze, a zapravo trebamo osuditi sistem zbog kojeg odlaze. Drago mi je da većina mladih ljudi shvata da trebaju otići vani. Ono što mislim da je ključno da gdje god se nalazili, trebaju pomoći svojoj državi na bilo koji način.

 

(Denis Hisari / mionama.ba)