fbpx

Terorizam

 

U odsustvu opšteprihvaćene definicije prema međunarodnom pravu, “terorizam” se može definisati kao namjerno i sistematično korištenje akcija namijenjenih izazivanju terora u javnosti kao sredstava za određene ciljeve. Terorizam može biti čin pojedinca ili grupe pojedinaca koji djeluju u svom pojedinačnom kapacitetu ili uz podršku države. To može biti i akt države, bilo protiv stanovništva (kršenja ljudskih prava kao što su prinudni rad, deportacija, genocid, itd.) ili u kontekstu međunarodnog oružanog sukoba protiv civilnog stanovništva države neprijatelja.

Terorizam je isključivo politički oblik nasilja, dok ekstremizam može biti vezan i za druge društvene sfere, kao što su sport, kultura, umjetnost i religija. Također, terorizam je i potvrđeni ektremizam na
djelu.
Uslovi koji pogoduju terorizmu su različiti socijalni, ekonomski, politički i drugi faktori (npr. nepostojanje vladavine prava i kršenja ljudskih prava, nedostatak dobre uprave, dugotrajni neriješeni sukobi) koji doprinose nastajanju okolnosti u kojima pojedinci mogu postati teroristi.

Međunarodna zajednica je u brojnim slučajevima ponovila snažnu osudu terorizma u svim njegovim oblicima i manifestacijama, počinjen od strane bilo koga, bilo gdje i zbog bilo čega, koji predstavlja jednu od najozbiljnijih prijetnji međunarodnom miru i sigurnosti. Takođe odlučno odbacuje svako izjednačavanje terorizma sa nacionalnom, vjerskom ili etničkom pripadnošću. Terorizam je teško krivično djelo. Ne može se i ne treba ga povezivati sa nacionalnom, vjerskom ili etničkom pripadnošću. Premda međunarodnim pravom nije utvrđena univerzalna definicija terorizma, da bi se neko djelo okarakterisalo kao „terorizam“, treba utvrditi ne samo da ima određene karakteristike, već i da apsolutno ne može biti opravdano nikakvim političkim, filozofskim, ideološkim, rasnim, etničkim, vjerskim ili drugim razlogom. Međutim, postoji pobijano poimanje da upotreba određenih oblika nasilja može biti opravdana u posebnim okolnostima, i da se upotreba nasilja u tim slučajevima ne može kvalifikovati kao terorizam. Osim toga, pretjerano široka definicija terorizma može se zloupotrijebiti u smislu zaustavljanja nenasilnog izražavanja različitog mišljenja i ugrožavanje demokratskog društva. Utvrđivanje tačne definicije terorizma je prema tome od ključnog značaja za efikasno suzbijanje terorizma u skladu sa vladavinom prava i međunarodnim standardima o ljudskim pravima. To nije tako samo zbog političkih i moralnih konotacija koje prate ovaj termin. Upotreba termina takođe nosi značajne implikacije, domaće i međunarodne, u smislu pravnog osnova, npr. po pitanju razmjene obavještajnih podataka, pružanja međunarodne pravne pomoći, zamrzavanju i oduzimanju imovine i ekstradicije. Terorizam se pojavljuje u mnogim različitim kontekstima i poprima različite oblike. Bez namjere da se definiše terorizam, zajedničke karakteristike često uključuju:

 • Opasnost (po život, tijelo ili imovinu);
• Pokušaj namjernog potkopavanja demokratske vlasti, naročito pokušaj uticaja na kreatore politika i zakona; i
• Neselektivan pristup metama s ciljem izazivanja straha i terora među stanovništvom.

 

TERORISTIČKI AKTI:

Predstavljaju krivična djela i samim tim podliježu obično rigoroznom sistemu krivičnog pravosuđa. Standardi zaštite ljudskih prava primjenjuju se bez obzira na to da li se određeni događaj smatra aktom terorizma, u odnosu na bilo koje drugo teško krivično djelo. Rješenje problema definisanja terorizma može da bude fokusiranje na sprječavanje i/ili kažnjavanje ponašanja koje je po prirodi zaista terorističko. Premda još uvijek nije u stanju da se usaglasi oko definicije terorizma, međunarodna zajednica se složila da određene radnje predstavljaju teroristička djela.

Prema tome, Vijeće sigurnosti UN-a, svojom rezolucijom 1566 (2004) upotrebljava tri kumulativna kriterija za kvalifikaciju terorizma:

(I) namjera;
(II) svrha; i
(III) specifično ponašanje,
koje se sastoji od slijedećeg:

I Krivična djela, uključujući i krivična djela protiv civilnog stanovništva, počinjena sa namjerom ubijanja ili nanošenja teške tjelesne povrede, ili uzimanje talaca;
II Bez obzira da li je motivisano razlozima političke, filozofske, ideološke, rasne, etničke ili neke druge slične prirode sa ciljem izazivanja straha u široj društvenoj zajednici, grupi pojedinaca ili određenih pojedinaca, zastrašujući stanovništvo ili vršeći pritisak na organe vlasti ili međunarodne organizacije da provede ili da se suzdrži od provedbe bilo kakvih radnji;
III Koja čine krivična djela koja su predmet, i koja su utvrđena,, međunarodnim konvencijama i protokolima koji se odnose na terorizam.

Prvi specijalni izvještač UN-a za unapređenje i zaštitu ljudskih prava u suzbijanju terorizma podržao je kumulativni pristup, primjenjen u rezoluciji 1566 za definisanje terorizma. Takođe je konstatovao da bi definicije u domaćim zakonima koje se odnose na terorizam, mogle opravdano obuhvatiti i drugačije ponašanje zajedno sa prva dva kriterija namjere i svrhe utvrđene rezolucijom 1566. „Terorizam“ i krivična djela povezana sa terorizmom treba jasno i precizno formulisati u domaćim zakonodavstvima na nediskriminirajući i neretroaktivan način. Relevantni zakoni i propisi trebaju biti pristupačni javnosti a državna tijela, uključujući i policiju i pravosuđe, ih trebaju zakonski i transparentno primjenjivati. To je preduslov da ljudi shvate zakon i da prilagode svoje ponašanje tom zakonu.