fbpx

Piše: Mario Vranješ

Prelazim, onako lagano, uz kafu, kao stopostotni predstavnik nezaposlenog stanovništva BiH, po naslovima vijesti raznoraznih regionalnih portala i nije mi baš dobro.Već kod prvih vijesti se zagrcnem, pljucnem malo kafe po sebi. Na drugom il’ trećem naslovu kafa već poprima bljutav ukus a gorčina se sliva niz grlo i guši, pritišće grudi, izaziva tahikardiju i nesvjesticu.

Smrt, korona, pandemija, ubistva, pljačke, zločinačka organizacija , odrubljivanje glave, mirni pregovori sa teroristima, ponižavanje žrtvi, demonstracije, štrajkovi, dokapitalizacija, demokracija, masovna grobnica, pojedinačna savjest, nerazumijevanje, podsmjehivanje, provokacija, frustracije, milijunski ugovori, milijarde gladnih, nacionalne vođe, radikalne mjere, ekonomska računica, zaduživanja, strah od jučer, horor od sutra, nema danas, nema sada.

Kako smo postali takvi da nam je lako preči preko vijesti da je neko, nekome, odrubio glavu jer nije njegov?
Nije njegov po razmišljanju, vjerovanju.Nije njegov po boji kože, religiji, naciji. Nije njegov po tome što se drugačije zove, dolazi iz druge zemlje, radi da bi preživio, živi jer mora.

Kako smo postali takvi da nam je smrt majke i bebe u nekom porodilištu samo razlog za još više crnila, zluradih komentara, pljuvanja na sve što jesmo bili ili kanimo postati? Kako tako lako zaboravljamo život, koji je nepovratno otišao samo da bi rekli nešto što neće nikome napraviti ništa dobra? Komentiramo nesreće i smrti kao fudbalske utakmice, bez iole srama optužujemo, bez trunke dokaza nalazimo krivce i nikada, ali baš nikada ne prihvatamo naš dio krivice, našu sramotu, naš jad i bijedu?! Svi su krivi isto, i radnici i poslodavci, i političari i narod, i smrt i život.

U koje je doba, kada se desio taj prevrat da smo se podijelili na loše i lošije, bez skoro pa nimalo dobrote u bilo kome od nas? Kada su nam postale važnije silikonske grudi i guzice neke trećerazredne starlete nego plač gladnoga djeteta, i zar sve, baš sve mora biti organizirano humanitarnim telefonima, pozivom na isti i zar stvarno mislimo da smirujemo svoju savjest sa 2-3 marke koje, kao draga srca dajemo, pozivom na te humanitarne telefone?

Kada smo izgubili razgovore, lagane šetnje, piće bez mobitela i druženja bez selfija? Nenamještenih osmijeha da li se sjećate? Osmijeha uz vrisak oduševljenja, kada je trk u zagrljaj, poljubac u usta, jednostavni slijed događaja, bez da vas prate kamere, bez da osvježavate statuse

Pojede li se barem jedan pjat, tanjir, zdjela hrane a da nekome ne stvarate zazubice, pljuvačke po uglovima usana, urinirate po ponosu gladnih, na ponoćne šetače, istraživače kontejnera, koji godinama radiše, odvajaše za neke penzije da bi smrt odgađali prodajom plastičnih boca.

Kada smo postali čudovišta, zombiji, krvopije, vampiri? Koliko već dugo je u nama samo mrak? Imamo li šansi za vidjeti svjetlo novoga dana ili su roletne davno spuštene, pomjerene iz svojih nosača, bez mogućnosti ikakve popravke i podizanja?

Recite mi da je do kafe, da mi jednostavno nije godila pa zato, ovako, vidim danas. Recite mi da sam u krivu i da je ova planeta ipak dovoljno velika za svakoga od nas i danas i sutra. Recite mi da postoji bolje sutra, u stvari, recite mi da postoji sutra, uopšte.

Molim vas !!!!