fbpx

Regionalni problem: Žene o seksualnom nasilju govore na društvenim mrežama jer ne vjeruju institucijama

by | feb 8, 2021 | Novosti, Vijesti

Žene Zapadnog Balkana u okovima patrijarhata i tradicionalnog društva, prije svega mjesec dana odlučile su da podignu glas protiv silovanja ili bilo kojeg drugog načina seksualnog uznemiravanja putem Facebook stranice “Nisam tražila”, koja je kao šengen izbrisala lokalne i nacionalne granice. Inspiracija za takvo nešto bile su mnoge poznate glumice regiona koje su ispovijestima o silovanju osnažile druge žene da prgovore o sličnim iskustvima.

Piše: Slađan Tomić

Mlade umjetnice iz Bosne i Hercegovine Matea Mavrak, Asja Krsmanović, Ana Tikvić, Nadine Mičić  prepoznale su pravi trenutak i pokrenule inicijativu “Nisam tražila”, u okviru koje je prvo pokrenuta grupa, a nešto kasnije i stranica, na kojoj žene mogu anonimno govoriti o bolnim iskustvima seksualnog uznemiravanja. Cilj je bio samo jedan:  “Zajedničkim snagama mijenjati kako svijest o seksualnom uznemiravanju, tako i sistem”, poručuju naše sagovornice.

Za nekoliko sedmica, ali već i prvih dana,  uspjeli su alarmirati regionalnu javnost, dobiti ispovijesti koje nisu dobile institucije. Osobe koje su preživjele nasilje tako su nepostojeće povjerenje u institucije ukazale Facebook grupi, što je polučilo određene rezultate.

“Ono što nam je trenutno poznato jeste da su u Hrvatskoj pojedini profesori suspendovani, dok za BiH i Srbiju nemamo ta saznanja. Tužilaštvo BiH je formiralo predmet i sada treba prepustiti institucijama da rade svoj posao. Sve što je u našoj moći mi radimo. Ustanove koje su spominjane i koje se jesu oglasile su Medicinski fakulteti u Zagrebu i Sarajevu, Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu i Tuzli, Akademija scenskih umjetnosti Sarajevo, Fakultet dramskih umjetnosti Beograd, Filozofski fakulteti u Zagrebu, Sarajevu, Rijeci, Banjaluci, Tuzli i Splitu, Pravni fakulteti u Zagrebu i Sarajevu, Narodno prozorište Tuzla, Akademija likovnih umjetnosti Sarajevo, kao i brojne osnovne i srednje škole diljem regije”, podsjećaju osnivačice “Nisam tražila”.

Facebook stranica, koja danas broji nekoliko desetina hiljada pratitelja nastala je, kako kažu mlade umjetnice iz Sarajeva, u potpunosti spontano.

“Ovo je najspontanija odluka u našim životima. Privatno se poznajemo i nakon što smo pročitale mnogobrojne gnusne komentare ispod članaka o Mileninoj ispovijesti, razmijenile smo nekoliko poruka i shvatile da moramo nešto učiniti”, kažu za Interview, te navode kako nisu ni slutile da će dobiti  više od 4000 ispovijesti. Međutim, već u prvim danima Facebook stranica je bila prijavljena u iznenađujuće velikom broju, a prijave su se odnosile na “širenje dezinformacija”.

“Upravo ti koji su prijavili stranicu zapravo su poručili žrtvama da lažu. Nakon što je Facebook revidirao prijave, vraćene su nam mogućnosti komunikacije”, upozoravaju mlade aktivistice i navode su se u međuvremenu pojavile lažne mail adrese koje ljudima šalju prijeteće poruke u ime njihove inicijative, no ističu kako je jedina mail adresa nisamtrazila@gmail.com.

Kako navode, najveći broj osoba koje su preživjele nasilje, prema podacima sa stranice su iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije, ali ima i ispovijesti osoba iz drugih zemalja.

Povezivanje žena je neophodno

Inicijativa “Nisam tražila” već je regionalnog karaktera, a Sanja Pavlović iz Autonomnog ženskog centra iz Beograda za Interview.ba kaže da je povezivanje žena koje imaju ista ili slična iskustva nasilja gotovo po pravilu jedan od prvih koraka ka obelodanjivanju tih zločina koji su počinjeni nad njima.

“To je bio slučaj kroz istoriju, a vidimo da je slučaj i danas. Ta vrsta ženske solidarnosti jača osjećaj da nijedna u tome nije sama i da je važno da progovore, kako zbog sebe, tako i zbog drugih djevojaka i žena koje su buduće potencijalne žrtve istog nasilnika. To je zaista u svakom smislu vrijedno hvale, kada vidite da ih vodi motivacija da spriječe da se nešto slično dogodi drugima, bez obzira na to koliko je za njih lično proces progovaranja i eventualnog prijavljivanja stresan i traumatičan” objašnjava Pavlović.

Ona dodaje da ne treba da umanjujemo značaj “Nisam tražila” i sličnih stranica koje su nastale na društvenim mrežama jer su društvene mreže uveliko dio našeg javnog prostora.

“Zato čak i Facebook stranica, pogotovo kada je nastala iz altruističnih i solidarnih razloga, može da bude prekretnica za mnoge stvari u društvu. Sjetimo se da je i #MeToo pokret započeo kroz lavinu ispovijesti žena na Tviteru i drugim platformama, a rezultirao je javnom osudom, pa i krivičnim sankcijama, za brojne do tada ugledne muškarce na pozicijama moći”, napominje Pavlović.

Kaže kako unašem regionu do sada nikada nismo imali ovako brojne ispovijesti žena o seksualnom nasilju u javnom prostoru i da je od izuzetne je važnosti da svi počnemo da ih slušamo.

Komentarišući anticivilizacijske i, za svako društvo, poražavajuće poruke vrijeđenja osoba koje su preživjele nasilje, Pavlović kaže da se narativ da su žrtve krive mora  mijenjati sistemski i od malih nogu, prije svega mijenjanjem narativa o tome da je žena (i kada nije žrtva) uvijek kriva.

“Kod nas su žene krive ako ne rađaju, ako ne rađaju dovoljno, ako rađaju previše, ako žele karijeru, ako ne žele karijeru, ako se ne smiju ili ako se previše smiju, ako je zagorio ručak ili ako nije gotov, ako djeca nisu spremila domaći za školu… Dakle, prije svega je važno da prestanemo da krivimo žene za sve”, podcrtava ona.

Institucije svoj posao rade loše

Pokretačice inicijative “Nisam tražila” ističu kako postoje mnoge rupe u sistemu, ali i da je ženama upravo potrebna zaštita tog sistema.

“Ono što se nadamo da će biti drugačije jesu upravo izmjene u samim zakonima država koje idu u korist osobama koje su preživjele nasilje za razliku od onoga kako je do sada bilo”, kažu bivše studentice ASU.

Kao društvo osim insistiranja na promjeni zakona moramo se zapitati i zašto o nasilju govorimo tiho i anonimno. Zašto više povjerenja imamo u Facebook stranicu od povjerenja koje bi trebalo da imamo prema institucijama.

Pavlović uzroke takvog ponašanja nalazi u radu institucija. One godinama, kako tvrdi, ne samo da nisu radile na sticanju povjerenja građanki da im se obrate u vezi sa problemom seksualnog nasilja, već su aktivno radile suprotno od toga.

“Cijeli region zna za slučaj Marije Lukić iz Brusa i čini mi se da svi znamo da je nasilnik osuđen (što je veliki pomak), ali isto tako da je cjelokupan proces bio izuzetno stresan i da su i Marija i njena porodica doživljavali i fizičke i verbalne prijetnje tokom cjelokupnog suđenja. Dakle, institucije je nisu zaštitile u svim tim slučajevima, čak i ako je cijeli ovaj slučaj bio u žiži javnosti”, detektuje Pavlović.

Hitno izmijeniti zakone

Odgovor na pitanje zašto o nasilju šute oni koji su preživjeli nasilje sadržan je i u lošim zakonskim rješenjima, a i u odgovoru na pitanje “kako prijaviti nasilje?”

“Ne postoje smjernice od strane institucija kako postupati i djelovati u slučajevima prijavljivanja nasilja, pogotovu ako je od čina nasilja prošlo neko vrijeme” kaže za Interview.ba Jadranka Milićević, direktorica fondacije “CURE”.

Savjete ipak ima. Osobama koje su preživjele nasilje ili ga sada preživljavaju savjetuje da se  oglase i traže podršku i zaštitu od predstavnika/ica institucija (policije, urgentnih centara– zdravstvenih ustanovova, centara za socijalni rad) i organizacija/udruženja civilnog društva.

Fondacija “CURE” nije zadovoljna brojem sigurnih kuća u BiH, njih je tek osam, a najveći problem je finansiranje.

“Osoba koja preživljava bilo koji oblik nasilja, a nasilje je krivično djelo, može prijaviti policijskoj upravi/stanici usmeno putem telefona (Policija 122) i/ili lično odlaskom u policijsku stanicu” dodaje Milićević.  Podsjeća da se nasilje može priajviti i na SOS brojeve za prijavu nasilja: 1264 za Republiku Srpsku i 1265 za Federaciju BiH.

“SOS brojevi za prijavu nasilja su aktivni i osobe koje se odluče prijaviti nasilje pored prijave svih oblika nasilja mogu dobiti i psihološku podršku, informacije o zaštiti svojih prava i informacije o procedurama zaštite prava pred institucijama. Važno je napomenuti da je SOS poziv besplatan i anoniman ukoliko osoba koja prijavljuje nasilje želi da joj identitet bude zaštićen”, upućuje Milićević.

Iz inicijative “Nisam tražila” traže od institucija, ali prije svega Parlamenta Federacije BiH izmjenu zakonske regulative: da seksualno uznemiravanje uđe u Krivični zakon FBiH, kao što je to definisano Zakonom o ravnopravnosti spolova, te da se zakonska regulativa u BiH kada je riječ o silovanju i seksulanom uznemiravnju uskladi s Istanbulskom konvencijom, s posebnim akcentom na zastaru.  Inistiraju i na izdvajanju budžetskih  sredstava za formiranje centara za hitnu pomoć osobama koje su preživjele seksualno nasilje, gdje osoba može dobiti besplatnu pravnu i psihološku pomoć.

Aktivistkinje su tražile i da se modeli zaštite i prepoznavanja seksualnog nasilja tretiraju kroz kurikulume u osnovnim i srednjim školama te fakultetima. Dok sistem ne iskaže interesovanje da mijenja postojeće prakse, građani moraju mijenjati svoju svijest. Vjerujući osobama koje preživljavaju nasilje i odbacivanjem sumnji.

(interview.ba)

Pratite CAT BIH

Instagram

Vijesti

CAT Patrola

PodCAT sa Malikom

Sa mačkama u zajednici