fbpx

Radikalizam, nasilni ekstremizam i terorizam u BiH

 

Bosna i Hercegovina je u borbi protiv nasilnog ekstremizma i radikalizma na 4. sjednici Vijeća ministara BiH, održanoj 23.04.2015., usvojila Strategiju BiH za prevenciju i borbu protiv terorizma za period 2015-2020. Ovaj dokument prepoznaje važnost obrazovanja u borbi protiv nasilnog ekstremizma i radikalizma ističući da se kroz obrazovanje može doprinijeti promovisanju tolerancije i sistemu „ranog upozoravanja“ na pojave razvoja ideologija nasilnog ekstremizma.

Obrazovanje, dakle, može imati ulogu u ostvarivanju osnovnih ciljeva ove Strategije, a to su:

  1. suzbijanje oblika ekstremističkog i terorističkog djelovanja poštujući vrijednosti demokratije, vladavine prava, ljudskih prava i sloboda;
  2. prevencija zločina iz mržnje, radikalizma i terorizma u svim pojavnim oblicima;
  3. sprečavanje ranjivih osoba i grupa da odaberu nasilni ekstremizam i terorizam kao sredstvo za postizanje svojih ciljeva.

U tom kontekstu, poseban fokus dat je mjerama kojima se sprječavaju procesi indoktriniranja u terorističke ideologije, posebno onih njegovih oblika koji sadržavaju jasne elemente poticanja na terorizam, bilo direktno ili indirektno, javnog veličanja / promovisanja djela terorizma, te regrutovanje za terorizam.

Prema riječima bosanskohercegovačke vlade, vjeruje se da najveća prijetnja za sigurnost u Bosni i Hercegovini danas ne dolazi iz etničko-vjerskog ekstremizma između Bošnjaka, Srba i Hrvata već od međunarodnih terorističkih grupa kao što su ISIS, al-Kaida i Front Nusra. Od 2012. godine, oko 220-330 bosanskih stranih boraca je otputovalo u zone sukoba u Iraku i Siriji. Bosanci i Hercegovci predstavljaju najveći kontingent stranih boraca sa Zapadnog Balkana, a drugi najveći broj stranih boraca po glavi stanovnika iz bilo koje evropske zemlje nakon Belgije. (Izvori: U.S. Department of State 2015Strategy of Bosnia and Herzegovina for Preventing Terrorism)

Do juna 2016. godine, procjenjuje se da je ubijeno oko 50 Bosanaca i Hercegovaca u zonama sukoba u Iraku i Siriji, dok se vjeruje da se 50 vratilo u Bosnu i Hercegovinu, ostavljajući oko 90 bosanskohercegovačkih muškaraca, 50 žena i 80 djece još aktivnih na teritorijama pod kontrolom terorista u Iraku i Siriji. Od preostalih stranih boraca u Siriji, studija je utvrdila da je 80 bosanske djece najveća pretnja bosanskohercegovačkoj nacionalnoj sigurnosti, u osnovi služi kao “vremenska bomba”. (Izvori: U.S. Department of StateReuters)

Sa više od desetak ekstremista i bivših stranih boraca zatvorenih u bosanskohercegovačkim zatvorima, u posljednjih nekoliko godina je bilo zabrinjavajuće regrutovanje i radikalizacija u zatvorima. Od skoro 50 ljudi koji su se vratili iz Iraka i Sirije, 12 je osuđeno za optužbe vezane za terorizam. Zbog nedostatka finansijskih sredstava, u bosanskim zatvorima ne postoji poseban program koji je osmišljen da smanji prijetnju radikalizacije u zatvoru. Stručnjaci upozoravaju da osuđeni ekstremisti mogu radikalizirati druge, a ako ih puste, mogu se vratiti na nasilan ekstremizam u zemlji ili inostranstvu. (Izvor: Balkan Insight)

Bosna i Hercegovina je od ranih 2000-ih godina doživjela nekoliko manjih terorističkih napada, uključujući i bombaški napad iz 2010. u blizini policijske stanice u Bugojnu, oružani napad na američku ambasadu u Sarajevu 2011. godine, oružani napad u aprilu 2015. na policijsku stanicu u Zvorniku i u novembru 2015. napad u kladionici u Rajlovcu. Kolektivno, ovi teroristički napadi rezultirali su smrću dva policajca i dva vojnika, a manje od desetak ljudi ranjeno. (Izvori: U.S. Department of State 2015ReutersReutersReuters)

U pogledu obima i smrtnosti, nijedan savremeni teroristički napad u Bosni i Hercegovini ne može se uporediti sa zločinima počinjenim tokom rata u BiH, zbog kojih je oko 100.000 stanovnika BiH ostalo mrtvih. Od 1992. do 1995. ekstremisti su zatočili i ubili hiljade ljudi u logorima u zapadnobosanskom gradu Prijedor. Od rata, Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) osudio je više od desetak ekstremista na ukupno više od 200 godina zatvora u vezi sa ratnim zločinima koji su sprovedeni širom zemlje. Od ovih napada, najgori je bio masakr u Srebrenici u julu 1995. godine, koji je kasnije klasificiran kao čin genocida. (Izvori: ReutersICTY)

Ono što je zajedničko svim ekstremističkim grupacijama o kojima svakodnevno slušamo u medijima je njihova ubijeđenost u ispravnost ideologija koje zastupaju, dok istovremeno smatraju da su pojave kao što je multikulturalizam, demokratija, tolerancija i inkluzivno društvo pojave koje treba mijenjati, čak i silom, a pri tome ne biraju sredstva. Bosna i Hercegovina nije iznimka kada govorimo o ekstremističkim grupacijama i terorističkim napadima. Sjetimo se napada Mevlida Jašarevića na Američku ambasadu 2011. godine, Nerdina Ibrića koji je izvršio napad na policijsku stanicu u Zvorniku, okupljanja Ravnogorskog pokreta u Višegradu, organizacije Srbska čast, čije je sjedište u Nišu (Republika Srbija), a sa ogrankom u Republici Srpskoj, ali i drugih ekstremističkih organizacija. Radikalni ekstremizam nije nova pojava, ipak, određeni globalizacijski procesi, tehnološki napredak, politički diskurs i nove komunikacijske mogućnosti pružili su ekstremističkim grupacijama nove alate i mogućnosti za djelovanje, što ih je učinilo u puno većoj mjeri opasnijima na globalnom nivou. Bosna i Hercegovina je zemlja koja je prije više od 20 godina izašla iz rata, ali u kojoj su još uvijek na snazi snažne etničke tenzije, koje se ogledaju u njenom etnički obojenom obrazovnom sistemu i političkim diskursom, koji podržava etničku segregaciju u društvu, te je kao takva plodno tlo za regrutovanje mladih ljudi od strane radikalnih pokreta. (Izvor: nenasilno.ba istraživanje)

 

Izvještaji iz regije su često upozoravali da su mladi ljudi kojima nedostaje građanska perspektiva, osjećaj pripadnosti i svijest da svojim djelovanjem mogu napraviti doprinos, koji se osjećaju isključeni iz zajednice i društva, i kojima nedostaju prilike da učestvuju u konstruktivnim aktivnostima, češće u riziku da budu u iskušenju pred ekstremističkim grupama koje im mogu ponuditi osjećaj pripadnosti, svrsishodnosti i djelovanja. Ovi su izazovi prisutni svuda, ali mogu biti naročito akutni u postratnim i tranzicijskim društvima u kojima je uništen stari sistem vrijednosti, a nove pozitivne vrijednosti se nisu usvojile; ili su nove vrijednosti takve da nisu reprezentativne niti inkluzivne za sve građane. Zagovornici ovog pristupa smatraju da postoji vakuum kojeg treba popuniti, i koji će biti popunjen bilo pozitivnim ili negativnim uticajima.

Ovaj Izvještaj pokazuje da iako obrazovne politike u BiH izravno ne potiču radikalnu ili ekstremističku misao, one nedvojbeno pogoduju pojavi netolerantnih, etnički isključujućih grupa mladih građana koji nisu osposobljeni da djeluju u heterogenom, kompleksnom svijetu. Mjere za promociju kritičkog mišljenja, medijske pismenosti, multiperspektivnosti i inkluzivne građanske svijesti su nedovoljne. U najboljem slučaju, trenutni obrazovni pristup će rezultirati lošim društvenoekonomskim izgledima mladih na sve konkurentnijem globalnom tržištu; u najgorem slučaju, postoji tek nekoliko preventivnih mjera koje mogu odvratiti ranjive osobe od gravitiranja ka ekstremističkim pogledima na svijet. Etnički podijeljen i isključujući pristupi obrazovanju u BiH su neprijatelj razvoju kritičkog mišljenja i analitičkih sposobnosti koje su neophodne kako bi se proširile perspektive mladih ljudi, umanjila netolerancija i doveli u pitanje narativi etničkog statusa quo. Dok u diskusijama o radikalnom ekstremizmu dominiraju globalni strahovi od islamskog ekstremizma, drugi oblici ekstremizma (radikalni nacionalizam, bijela suprematija, neonacizam, anti-imigracija, itd.) koriste mlade umove koji ne mogu efikasno preraditi i preispitati poruke mržnje i netolerancije. Mladi ljudi s Balkana idu ne samo u Siriju i Irak, nego i u Ukrajinu, kao dio percipirane ideološke i kulturološke borbe. Postoji nekoliko razloga zašto je bosanskohercegovački obrazovni sistem nedorastao izazovu stvaranja mislećih mladih ljudi, posvećenih euro-atlantskim vrijednostima:

  • Podijeljenost sistema je utemeljena u opredjeljenju da se održavaju narativi grupa koje imaju usko partijske i etnonacionalne interese;
  • Sistem se uveliko oslanja na mehaničko pamćenje i poučavanje iz udžbenika koji ne potiču intelektualni razvoj, vještine analitičkog mišljenja, kritične medijske pismenosti i koncepta građanina;
  • Etnifikacija promoviše mentalitet „mi protiv njih“ u regiji koja je u poslijeratnom periodu iskusila veoma malo istinskog političkog i društvenog pomirenja;
  • Uvođenjem religije u školske programe fokus je stavljen na doktrinarne religijske instrukcije, umjesto na inkluzivne, nedenominacijske pristupe i obrazovanje;
  • Vanjski napori za podršku reformi su propustili da identifikuju ključne uzroke i probleme u školskim programima, posebno u predmetima fokusiranim na nacionalni identitet.

Jasan je i uticaj političkih podjela i ekstremističkog diskursa u Bosni i Hercegovini. Olako i eksplicitno spominjanje rata i ratnih zločina na fudbalskim utakmicama, česta oštećenja vjerskih objekata i drugi incidenti odraz su društvenih posljedica koje imaju ekstremističke ideje pretvorene u djelo.

Odmah na početku treba istaći dvije ključne stvari. Prvo, kada se govori o ekstremizmu u Bosni i Hercegovini treba imati na umu da se ne radi isključivo o islamističkom ekstremizmu. Rat od 1992 do 1995. godine je sam po sebi bio manifestacija ne jedne, nego više sve ekstremnijih frakcija koje su stekle popularnost u političkom i intelektualnom vakuumu nastalom završetkom hladnog rata. Reakcionarske snage mogu poprimiti različite oblike i zapravo često crpe snagu jedne od drugih u svojoj paradoksalnoj potrazi za suprotstavljenim, ali ipak istim anti– modernim, anti–progresivnim i anti–građanskim ciljevima. (Izvor: Perry Valery – Suprotstavljanje kultivisanju ekstremizma u Bosni i Hercegovini: )