fbpx

Bosna i Hercegovina će mu ostati u posebnom sjećanju, jer je tu pronašao romsku porodicu koja ga je prihvatila kao svog člana i sklonila sa ulice. Kod njih je bio nešto više od tri mjeseca.

Bol, strah, glad, patnja su bili jedini „putnici“ koja su pratila Samira Lamiria na putu od Alžira prema toliko željnoj Zapadnoj Evropi. Imao je samo jednu želju – da obezbjedi bolji život i redovan obrok svojoj porodici. Bio je spreman na sve, pa čak i da rizikuje svoj život.

Sa ovim pozitivnim i vedrim tridesetjednogodišnjakom rođenom u Skikdi (Alžir), nedavno smo razgovarali… Kaže nam da je tamo ostavio roditelje, četiri sestre  i dva brata.

O migraciji sam razmišljao mnogo ranije, ali sam tada studirao. Želio sam da završim studije u inostranstvu, ali nismo imali novca. U Alžiru sam stekao visoku tehničku diplomu iz oblasti turizma i ugostiteljstva, a odmah nakon toga sam dobio posao – govori Samir za Udar.

Mjesečna plata koju je dobijao na poslu od oko 100 eura, nije bila dovoljno da se prehrani višečlana porodica.

Zbog posla nije želeo da formira svoju porodicu. Nesigurnost mu je diktirala hoće li se oženiti, ili ne.

Zbog svega toga, odlučio je da novi život potraži u nekoj od zemalja EU.

Predao sam papire za putnu vizu kako bih ušao u neku zemlju Evropske unije, ali ubrzo je stigla odbijenica. Ponovo sam predao za vizu do Turske i dobio sam je. Tu je počelo moje putovanje – putovanje patnje – govori Samir.

Samir je prvi put letio avionom, a za kartu do Turske mjesecima je skupljao novac od plate.

Iz Turske sam bježao od razbojnika. Kada sam stigao u Grčku bježao sam od policije, a zatim išao preko visokih planina Albanije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine da bih stigao u Sarajevo. Putovati pješice je teško. Nekoliko mjeseci sam spavao na planinama po zimi i snjegu. Često sam zaspao i gladan -prisjeća se Samir.

Govori kako je stalno trpio jake bolove u nogama sa otvorenim ranama. Nije mogao da hoda, a ljudi sa kojima je hodao, nisu mogli da ga čekaju, pa je često danima ostajao sam.

Najteže mu je bilo spavanje praznog stomaka na visokim planinama, na oštrom vjetru, snjegu ili po kiši.

Ovakvo planinarenje je veoma bolno – govori Samir.

Kada je početkom januara stigao u Sarajevo, gdje smo ga prvi put upoznali, nailazio je na ljude koji pomažu migrantima poput njega. Tražio je samo obrok i cipele kako bi povratio snagu i nastavio svoje putovanje.

Uprkos svemu što je prošao, kaže da nikada neće zaboraviti Balkan i dobre ljude koje je tamo susretao.

U Sarajevu sam prodavao maramice na ulici kako bi zaradio novac za smještaj, jer u kampu nije bilo sigurno. Ako nisam imao dovoljno novca, ili mi je nedostajalo samo pola marke, spavao sam napolju. Nisu mi dozvoljavali mi da uđem u stan, iako je padala kiša, ili je bilo hladno. Ako sam tog dana imao sreće i naišao na dobre ljude, imao sam i za obrok – govori Samir.

Uprkos svim tim mučenjima, govori on, nikada se neću predati, bez obzira na okolnosti.

„Bol će nestati, ako Bog da, kada postignem svoj cilj.“

Bosna i Hercegovina će mu ostati u posebnom sjećanju, jer je tu pronašao romsku porodicu koja ga je prihvatila kao svog člana i sklonila sa ulice. Kod njih je bio nešto više od tri mjeseca. U međuvremenu, naučio je malo bosanski, a nedavno je iz njihove kuće, krenuo dalje na svoj put ka Italiji.

Samir nam se nedavno javio. Kaže da je zaglavljen, hrvatska policija zatvara granice. Svjedoči kako napadaju migrante, tuku ih, uzimaju im novac, telefone i torbe te baca u rijeku i ostavljaju ih bez odjeće.

Kaže da je to samo još jedan izazov i da je dovoljno propatio da bi ga sada nešto zaustavilo.

Obećao je da će se naredni put javiti iz Italije.

(portal-udar.net)