Mladi preduzetnici, zadrugari i ljubitelji prirode i sela okupljeni pod imenom Organela ovog proljeća izgleda da imaju najviše posla. Oni postoje već tri godine i na tržištu nude jaja, povrće i voće koje uzgajaju na imanju između dva sela: Valjevske Kamenice i Gornje Bukovice.
Pavle Đorđević (29), Marija Pavićević (27), Predrag Milovanović (29), Teodora Tasić (27) i Miloš Jović (28) su kolege, prijatelji, istomišljenici. U timu ih je petoro, „svi rade sve“ i to punom parom.
U skladu sa drugim obavezama dobro su organizovani i iako su uglavnom poslovno vezani za Beograd, dio ekipe je uvijek u seoskom gazdinstvu, dvadesetak kilometara od Valjeva.
U trenutku davanja intervjua za Priče sa dušom, na imanju smo zatekli dvojac koji je tog dana spremao čorbu od koprive Pavla Đorđevića, inženjera voćarstva i vinogradarstva i Mariju Pavićević, profesionalnog kuvara.
„Ovo nam je treća sezona kako uzgajamo voće i povrće. Trebalo je prvo da se bavimo samo organskom malinom, ali se taj plan izjalovio, pa smo prešli na jagode. Pošto je trebalo prihodovati i u međuperiodu, u proljeće 2018. smo odlučili da krenemo sakupljati koprivu. Jedna rođaka mi je naručila nanu, bagrem i koprivu i to mi je donijelo novu ideju. Pomislio sam „gdje bi ljudi iz grada mogli danas da nađu čistu koprivu“ i riješio da napravim potaž. Mušterijama se to izuzetno dopalo, a mi smo krenuli sa isporukom“, ispričao je Pavle.
Čorba koju kuvaju u Organeli je posna i u nju idu vrhovi mlade koprive i povrće.
Isporuka na kućnu adresu je u teglama od litar, a može se birati i čorba od zelja, kao i novitet: divlji potaž od šumskih biljaka.
Najviše poziva stiže iz Beograda i iz obližnjeg Valjeva, a drugi gradovi zbog zahtjevnije logistike za sada nisu u planu za isporuku.
„Sve kuvamo rano ujutru, na dan isporuke. Čorbe su uvijek svježe, doduše, ne mogu stići do klijenta vruće, ali oni ih podgrijavaju prije jela. Pored kopriva, u lonac idu i šargarepa, krompir i po neki začin. Tokom Vaskršnjeg posta imali smo baš dosta poziva“, objasnila je Marija Pavićević, koja ima iskustva u radu u beogradskim restoranima.
Ljudi iz prestonice im traže i svježu i blanširanu koprivu.
U Beogradu ju je praktično nemoguće naći i biti siguran da nije zagađena izduvnim gasovima, pa je mnogi iz tog razloga naručuju direktno sa sela.
„Neki ljudi su uspjeli da je pronađu u Beogradu, ali to je uglavnom u prigradskim naseljima, daleko od puta. Kopriva raste i kraj druma, a na pijaci ne možete uvijek biti sigurni odakle je stigla. Takođe, ona žari dok se bere, pa se u ovom poslu mi žarimo zarad klijenata (smijeh). Šalu na stranu, razlog zbog kojeg se kopriva naručuje baš kod nas je što se zna njeno porijeklo. Ljudi mogu da vide u kakvom okruženju raste, da vide da smo ovde u selu daleko od zagađenja i da su nam svi proizvodi od biljaka iz čiste prirode“, pojasnio je Pavle, koji je vlasnik imanja.
Pitam ove mlade entuzijaste da li je njihova čorba od koprive svojevrstan biznis model?
„Ne bismo rekli da je o tome riječ, više bismo se usmjerili na sjajan ukus našeg potaža. Jer, ako neko hoće da zaradi novac, sigurno postoji lakši način od čorbe od koprive. Pipav je ovo posao, a branje koprive dugo traje. Jedan berač ne može mnogo da nabere čak i ako se nalazi u polju u kojem sve vrvi od koprive, jer se beru samo mladi vrhovi. A njih nema uvijek mnogo. Više od samog biznisa, nama je cilj da oživimo koprivu kao ljudima dobro poznatu biljku, kojoj ne treba reklama i za koju se vijekovima zna koliko je zdrava. Čorba nam nije nosilac proizvodnje, nju radimo sezonski, dok ne stigne povrće i voće“, dodao je Pavle.
Petorka iz Valjevske Kamenice spremna je za nastavak sezone. Uskoro im u baštu stižu zelena salata, rotkvice, spanać, blitva, jagode, a nešto kasnije i paradajz, mladi patlidžan, krastavac, krompir.
Pored kuće u kojoj stanuju, nalazi se kokošinjac u kojem su njihove, kako ih nazivaju „koke slobodnog duha“ i prepelice. Osim jaja, oni prodaju i voćne namaze i zen (namaz od zelenog paradajza, senfa i rena).
Na kraju razgovora pitao sam ove mlade ljude da li je život u selu komplikovan, kao što nam se predstavlja u medijima?
„Nama u Srbiji kao da je neko usadio u glavu odgovore na pitanja na temu sela. „Teško, nemoguće“. Kao da smo programirani da tako odgovaramo”.
“Kad pitam nekoga kako mu izgleda jedan dan u gradu, odgovor je: „Ustanem, odem na posao, vratim se uveče i legnem u krevet“. Šta je onda tu lako i lijepo, a šta je na selu teško ako imate slobodnih dana onoliko koliko želite, ako nemate stres? Naravno da ima fizičkog rada, ali danas postoje mašine, ne kopamo mi kao u rudniku“, rekli su Pavle i Marija za Priče sa dušom.
Više o proizvodima ovih mladih ljudi pogledajte na sajtu Organele ili na njihovom intagram PROFILU.
/pricesadusom.com/
