fbpx

Teško je zaboraviti, a nekada još teže sjećati se onoga što je iza nas. Ratne devedesete ostavile su neizbrisiv trag u životima većine ljudi na ovim prostorima. Prekinuta su djetinjstva, izgubljeni životi, uništeni domovi.

Foto: Tony Luciani

Danas, decenijama kasnije, nastojimo živjeti u miru, oprostiti, razumjeti. Ali nemoguće je sasvim zaboraviti, naročito sada kad se na temelju rata stvaraju nove tenzije, kojima vješto manipulišu politika i mediji. U društvu u kojem u teoriji govorimo o suživotu, pomirenju i izgradnji mira, mir se čini nadohvat ruke. A opet tako nedostižan na momente, upravo radi realnog stanja. Ipak, ono što je sasvim izvjesno jeste da mu svi težimo, a o tome koliko je moguć i na koji način ga ostvariti, razgovarali smo sa našim sagovornicima.

Ivana Franović, aktivistkinja Centra za nenasilnu akciju (CNA) iz Beograda zafoto: Tony Luciani BUKU govori:

“Ratni projekat je bio da nas se podeli u tabore i da nam se usadi strah i nepoverenje prema drugom taboru. I to je najuspeliji projekat na ovim prostorima poslednjih decenija. Relativno ga je lako sprovesti i samoodrživ je, ta mržnja sama sebe hrani. Zalečiti posledice rata je mnogo teže i kompleksnije. Razumljivo, izgubili smo previše ljudskih života, mnogi su izgubili mladost ili detinjstvo, ostali bez bliskih dragih ljudi, mnogi su nepovratno otišli u izbeglištvo. I još uvek odlaze. Ogromni su to gubici.”

Međutim, ono kako danas koristimo gubitke nedopustivo je, smatra Franović.

“Gubitke koristimo kako bismo hranili podele i mržnju, umesto da odustanemo od ratnog projekta i uvidimo koliko je on bio pogrešan i koliko još uvek grešimo. Sada ne ratujemo oružjem, sada ratujemo sećanjima, a u takvoj atmosferi samo je pitanje kad će oružje ponovo početi da zvecka”.

Ipak, uvjerena je da je pomirenje apsolutno moguće i to kroz iskren dijalog.

“Znaćemo da smo došli do pomirenja onda kada počnemo da se sećamo svih žrtava, a ne samo ‘svojih’ – sve su to naše žrtve, onda kada prestanemo da negiramo ili pravdamo i jedan počinjen zločin u zavisnosti od toga ko ga je počinio, onda kada etničke razlike budu shvaćene kao kulturno bogatstvo, a ne kao političke podele, onda kada budemo mogli da se krećemo po celoj regiji, bez straha da će nas neko označiti kao neprijatelja”, zaključila je Franović. Društvo u kojem živimo danas ipak ima ključne probleme u izgradnji mira, a naročito zbog onih koji su “promijenili uloge” i iz ratnih činova prešli u današnje redove “elitnog društva”.

Aleksandra Letić, programska menadžerka u Helsinškom komitetu za ljudska prava u RS, za BUKU o pomirenju u BiH govori:

“Zločinci su nam ugledni građani, jet set, estrada, o njima se piše, snimaju se filmovi, oni se pojavljuju na raznim javnim događajima. Političke elite se “kite” njihovom podrškom i utrkuju se ko će više dobiti njihovih simpatija, a ratni zločini se u najboljem slučaju relativiziraju, ako se ne negiraju u potpunosti.”

Dodaje da su ključne stvari za proces pomirenja prihvatanje odgovornosti za ono što se “u naše ime” dešavalo od ’92. godine prošlog vijeka. Saradnjom bi se moglo ići korak naprijed, ali je i ona, nažalost, ograničena tek na nekoliko tema.

“Mi sarađujemo u nekim segmentima, ali sve do one tačke, dok ne dotaknemo teme iz prve polovine 90-tih, tad naše međusobno razumijevanje prestaje, jer se fundamentalno ne slažemo oko rata, ratnih zločina, koji su počinjeni, odgovornosti za žrtve i stradanja, potrebnog odnosa naroda prema počiniocima ratnih zločina iz sopstvenih redova.”

U takvom društvu apsurda i zamjene uloga, ali i samih narativa, postaje gotovo nemoguće raditi na pomirenju. A jasno je i zašto takvo stanje pogoduje akterima koji moć temelje na podjelama i ratu.

Nedžad Novalić, novinar i član CNA u Sarajevu, upravo o tome govori za BUKU:

“Akteri koji svoju moć temelje i crpe iz ratova, pomirenje doživljavaju kao prijetnju, pa su otpori svakoj promjeni značajni i kapitalni. Rad na suočavanju sa prošlošću i pomirenju predstavlja nužnost kako bi spriječili ponavljanje. On nije luksuz prekopavanja prošlosti iz naučnog interesa, već prijeka potreba očuvanja života. Ko misli da je mir održiv uz mržnju, neprijateljstvo, nepravde i strah, taj ne razumije izazove pred kojima se naša zavađena društva nalaze”.

Novalić dodaje i da nam uopšteno nedostaje dijalog na bazičnom nivou, a naročito sa onima koje naša zajednica percipira kao “neprijateljsku”. Jedini način da prevaziđemo nametnute granice jeste da se suočimo i govorimo u svoje ime, a ne u ime ustanove ili profesije.

Važno je utvrditi činjenice, osuditi zločince, pronaći nestale, ali i paralelno raditi na pomirenju, jer to je jedini način. A mogućnost sagledavanja prošlosti iz različitih uglova ključna je za to, mišljenja je Novalić.

“To bi nas vodilo ka prestanku negiranja zločina i slavljenja ratnih zločinaca, izgradnji sjećanja u kojem bi bilo mjesta za sve žrtve, a ne samo za naše, gdje bismo prošlost mogli posmatrati na jedan multiperspektivan način, bez straha da time ugrožavamo vlastitu sadašnjost i budućnost. Odgovornost je i na onima koji kreiraju i rade u obrazovnom sistemu, akademskoj zajednici, u vjerskim zajednicama, medijima, veteranskim udruženjima i udruženjima žrtava, lokalnim vlastima”, zaključio je.

I sve dok ne shvatimo da je odgovornost individualna obaveza svakog od nas, teško će biti izgraditi mir. On je sasvim izvjesno moguć, ali koliko smo spremni dati sebe kako bismo ga izgradili, ostaje pitanje za čiji odgovor moramo imati snage na ličnom nivou. A tek onda na nivou društva.

Izvor: 6yuka.com / SARA VELAGA

Share This