fbpx

Opet nam valja sanjati, u ove dane pandemije, sve ono što smo nekada imali, prije ove pošasti koja hara svijetom. Nismo tada mnogo toga smatrali nečim izuzetno važnim i vrijednim. Danas o tome samo sanjamo jer toga više nemamo.

I opet su nam došla neka teška vremena, koja moramo prevazići, još uvijek umorni od rata koji smo, srećom, preživjeli.

Medicinsko osoblje sa pacijentom zaraženim koronavirusom u Rimu, Italija; 30. oktobar 2020./ Ilustracija/ EPA

Opet smo primorani sanjati nešto što tek treba da opet dođe, da se vrati i da se veselimo nečemu za što smo prije mislili da je naše i da nam to niko oduzeti ne može.

Sada, kada borba još nije dobijena, ne ostaje nam ništa drugo već da se okrenemo sebi i svi zajedno pokušamo naći načine da se i ovo preživi, kao što se preživio i rat u Bosni, koji je bio krvav, dug i razarajući.

Sanjamo u ove dane pandemije da hodamo bez maski, ne pazeći na održavanje distance, ulazeći u trgovine i restorane bez dezinfekcije ruku, ne čekajući u redu da uđemo.

Sanjamo vijesti koje nam dolaze, a koje ne govore o broju umrlih već o broju rođenih. Ne bojimo se da zagrlimo sve svoje sve drage i kažemo im koliko ih volimo, grleći ih, kao što se samo mogu voljeti voljene osobe.

Eh, pusti snovi, o onome što sada nije…

Sada nam nedostaju mnogi za koje smo mislili da će uvijek biti uz nas. Čak i ako nas dijeli samo kratka razdaljina, ali ne i mogućnost da ih posjetimo, bojeći se da ne zarazimo jedni druge.

Uplašimo se kada se neko zakašlje, kihne u našoj blizini, ili dobije običnu prehladu. I brojimo dane da vidimo da se nismo i mi slučajno i ne daj Bože zarazili.

I opet smo primorani da sanjamo otvorenih očiju…

Nismo mogli vjerovati da će nam to neko tako brzo sve oduzeti i zatvoriti nas u prostore iz kojih ne smijemo izlaziti, bez velike potrebe.

A vraća nas ova današnja realnost u doba opsade Sarajeva i rata u BiH, kada smo sanjali da hodamo ulicama grada bez bojazni od snajpera. Da idemo u trgovine i kupujemo hrane koliko nam treba, a da nas kući čeka porodica koja nas dočekuje, a struje i vode ima koliko god hoćeš.

I sanjali smo tada, svi mi u to vrijeme rata, ono što nismo imali, a o čemu prije toga nismo ni razmišljali da nam neko može oduzeti. Kako nam je ta jednostavna realnost bila daleka. I zato smo je samo sanjali!

U paklu opsade i rata snovi su nam pomagali da preživimo svaki dan što traje, da sebi kažemo da smo još živi, nikada ne znajući šta nas u sljedećem trenutku čeka.

I zato vjerujem, jer hoću, da će opet doći vrijeme kada će današnji snovi ljepote življenja opet biti realnost. Zato nam trebaju snovi o lijepom, koji nas jačaju i pomažu da preživimo, jer se drugačije ne može.

Snovi nas odmaraju od realnosti koja nas okružuje. I zato, sanjajte lijepo, da odmorite dušu. Sjetite se onih lijepih trenutaka iz vašeg života i nađite snage u sebi i oko sebe, dok sve ovo ne prođe!

Jer, i ovo će sve jednom proći!

(oslobođenje.ba)