fbpx

Piše: Mario Vranješ

Mnogo prašine su moje starke pokupile, po pertlama trag snova prosule, na mnoge kaldrme, ulice i staze stale i još se nisu umorile.

Još u ranim osamdesetim godinama prošlog vijeka naučile kako svako novo proljeće moraju da izdrže, otrpe, pregrme, moja zaljubljena saplitanja, nespretne padove i još smješnija podizanja sa tragovima krvi i pljuvačke na našim izlizanim đonovima

Izgurale su one jadne i moju fazu fudbalerke frizure, marama oko vrata, Bond cigara i prve Rejbanke. Crvenu jabuku i Plavi orkestar, EKV, Partibrejkerse, Zabranjeno pušenje i Nadrealiste.

Ostale su mi čvrsto na nogama kod mog prvog poljupca, prvog dodira ženskih grudi.Bile su nijemi svjedok, negdje sa strane, na parketu, u nekoj sobi, moga gubljenja nevinosti sa ( barem sam tada mislio) ženom svoga života.

Posmatrale su zbunjeno zajedno sa mnom kako pljuje i u jecaju nekih pjesama nestaje naša Jugoslavija,i kako se lagano taj veličanstveni hor raspada na pet – šest amaterskih, vokalno, la capella sastava.

Pretrčasmo čistine, moje starke i ja kroz ničiju zemlju između (ne znam kako) naših i (još manje znam kako) njihovih teritorija. Izbjegli smo izbjeglištva , progonili nas i oni koji su bili sa nama i koji su bili protiv nas.Grijali se na osmijesima sopstvenim, moje starke i ja, čak i u prohladnoj zimi devedeset i neke, bez kapi krvi u venama, u snijegu do koljena.
I dijelili smo komad kruha i gutljaj rakije, fetu duše i otkucaj srca, starke i ja.
Postadosmo malo više suroviji, poderaniji, pokvareniji, razumniji i jebeniji u svim sferama životarenja.Izvana i iznutra svjesniji kako smo ostali sasvim sami a isti među ostalima koji nam nisu ni nalik.

Pa ušetasmo u Dejtonski sporazum starkice moje drage i moja malenkost uz razdraganost novoga života i voljom za budućnost ( a nije iz Podgorice iliti Titograda ),sa najšarenijom perspektivom ispred sebe ( bez grama vutre u sebi),koju hladna kiša u sljedećih par godina sapra i u kanalizaciju svih ostalih sranja čovječanstva spusti kao da je nikada nije ni bilo tu.

Pa novi milenijum dočekasmo na bjelosvjetskim trgovima očekujući konačni smak svijeta i onako pripiti, razuzdani sljedeću dekadu provedosmo u svrsishodnom radu na uskakanju u krevete tuđih djevojaka, najnovijih ”naših” dobijenih batina, izgubljenih zuba, novih navlaka u vilicama,
plavetnila ispod oka, gubljenja sočiva, novih stihova, starih pjesama, preživljenih ljubavi, novih teatralnih ostavljanja, najnovijih tuga, poderanih, iznosanih sreća i starih razloga zbog kojih i jesmo ono što nikada nismo izbjegavali da budemo.

I evo nas sada tu ispod prozora koji nas davno na naše pute ispratiše, koji još za nas stoje tu gdje jesu kao svjetionici za izgubljene mornare i putnike.

Lijepo je znati, jel’ tako drage moje starke? Ipak se imamo negdje vratiti…
Ali mene i dalje moji tabani svrbe. Vuku me koraci na još malo šetanja, neki bi rekli bježanja
od smislenih ljudi, još smislenijih potreba koje sve treba da prožvakamo, provarimo i povratimo
u tako kratkom jedinom životu što ga imamo a kojeg kao ljubav tek poneka do kraja prepušteni
vodimo.

Zato idem ja, a i vi zajedno sa mnom starke moje najmilije…
Još malo, još koji vijek po granicama koje mi pravimo lutati…