fbpx

Nedavno, pri posjeti roditeljima u Bijeljini, po ko zna koji put, primijetimo da je stanje po pitanju odlaska mladih iz BiH nezaustavljivo. Imamo čak i lični primjer, svake zajedničke nedjelje kada se okupimo oko ručka i “skype” veze sa Australijom. Tada lažemo jedni druge kako je super i kako će brzo proći dani dok se ponovo vidimo. I ko zna koliko još takvih porodica u BiH. Lažu, a možda nisu morali.

Međutim, danas ne bih pričao o onima koji su otišli. Smatram da, ako nisu pametniji i snalažljiviji od nas ovdje, onda su bar dostojanstveniji i nisu željeli svoje najbolje godine provesti u tuđem igranom filmu zvanom “U raljama nepotizma, korupcije i jeftinog nacionalizma”. Mada će u tekstu kasnije zasigurno biti i dijelova u kojima će se i oni moći pronaći, pa čak i pomoći.

 

Bilo gdje u svijetu – na pomen politike svima se okrene želudac. Naročito, kada ste žitelj jedne od onih država u kojima se u XXI vijeku svečano otvaraju auto putevi. Šta auto putevi, kružni tokovi i trotoari. Na trenutak čovjek poželi da se otvori koja fabrika, ali onda pogledamo preko Drine i shvatimo da će još jednog Vučića, teško balkanska pleća “izdurati“. Otvorili bi narodni službenici možda i po koju školu, da nije u Minhen, Melburn i Grac skoknulo par stotina hiljada radno sposobnih ljudi.  Možda bismo dobili i novo pozorište, ali šta će nam pored ovakve drame u “reality” emisijama i tragedije na političkoj sceni. Ovo su daske, koje fakat život znače. Svima nama što udišemo prljavi, bosanskohercegovački, vazduh u zimu.

Međutim, koliko od marta ćemo progledati. Šačice građana u borbi protiv zagađenja, kojima će organizator savjetovati da se skupe – da ih  “ima” više na slici, zaboraviće zbog čega su protestovali, a počeće nam serijal: “Izborne Ide 2020.”. Prošli mjesec smo slušali da li je 9. januar Dan Republike Srpske, a već sljedećeg ćemo da li je 1. mart – Dan nezavisnosti BiH. Prisjetićemo se diletanata, nedoraslih života krajem XX vijeka, ali i pokoje presude zlikovcima i monstrumima. Dolaze Kravice, Srebrenica, pa Oluja. U tom će avgust, pa poneko skokne na godišnji odmor – tek da se uzme predah za predizbornu kampanju u septembru.
Tada će glasačko tijelo, koje je prethodno dobro grupisano, bez greške za 20 maraka ili dnevnicu na dan izbora, ili jer je jednostavno na sisi građana dati nama, mladima,  novi mandat četverogodišnjeg iseljavanja.
Stvarno kažem. Ako ne vjerujete, pročitajte tekst u oktobru.

Mladi u politici? (“‘Ta će on”)

I zaista, šta mlada osoba može trenutno uraditi kao politički akter? Veliko – prekriženo ništa. Izborni pokazatelji, izdati od strane CIK (Centralna izborna komisija) BiH govore da moji vršnjaci (osobe starosti do 30 godina) u vlasti BiH učestvuju sa 5,21 posto. Odnosno, od 518 izabranih kandidata – njih 27 su mlađi od 30 godina. Kako?

Kako to da svakodnevno na političkoj sceni gledamo iste osobe, koje smo gledali ili ih možemo povezati sa politikom devedesetih? Uz minorno prisustvo, pokoje mlade političke starlete, koja je u nedostatku medijskog prostora prisiljena da od sebe pravi dvorsku ludu i privlači pažnju. Ako mene pitate, podržavam. Bolje ikakav glas mladih, već nikakav.
Dobro. Vidio sam sliku i status, povlačim rečeno….

Podatak, koji me bar malo ohrabruje u svemu ovome jeste da su 15 mandata mladih osoba zaslužile žene, a 12 muški. Naročito, kada znamo da je od ukupno 518 kandidata, svega 148 žena. Ne mogu, a da se ne zapitam – zašto stranke, koje rukovode ovu državu već 20-tak godina, ne vjeruju u osobe koje su školovale kroz obrazovni sistem tokom svojih mandata? Ako nešto nije u redu, recite nam.

Smaraš. Šta ja mogu uradit’?

Ništa.
Prijatelju/ce, ako si dočekao/la da ti moj tekst kaže šta trebaš uraditi u ovakvom stanju – onda radije nemoj ništa. Ako te pitaju: “ŠTA BI TI PROMJENIO/LA?”, ti opet kaži ništa. Jer znamo odlično tu floskulu – Sistem je takav, bla bla bla, ne može se promijeniti, bla bla bla… Napravljen da jedni rade, dok političar krade. bla bla bla…”
Misli izvan kutije, što bi moja baba narodski rekla: “TINK aut of d BOKS!”. 
Promijeni onda glupi sistem. Preko glave mi je da objašnjavam ljudima zašto najsiromašnija država ima 5 predsjednika, 14 vlada, bog zna koliko ministara, budžetskih uposlenika i tako dalje. Ljudi doslovno prevrnu očima kada ih neko u prisustvu osobe iz BiH pita za političko, ili bilo koje uređenje. Znaš li uopšte u svojoj nemaštini, šta ustvari imamo – a ne treba nam?
Tebe pitam. Jednog od 51.47% onih koji se nije udostojio/la podići se i izaći na izbore 2018. Zašto je tebi nevažno, a meni važno kako živimo?

Nemoj da nam više mažu oči kako ne izlazimo na izbore. Analizirajući CIK-ov dokument, dolazimo do rezultata od 49% mladih koji su izašli na izbore – što ne odudara znatno od evropskog standarda. Međutim, ovoj državi treba mnogo više od prosjeka i standarda. Mnogo više, jer su je uništili loši, ispodprosječni đaci svih prethodnih sistema.

Ne očekuj da će oni koji su nam napravili “vrzino kolo” od države nešto ispraviti, odnosno, ne očekuj da se  u nedogled okrećemo.
Ne očekuj da će oni povećati tvoju platu, izboriti se za tvoja radnička i druga prava? Hajde ne budi blesav. Ustvari i bolji si takav. Bar ne strahujem da ćeš birati politiku, zbog koje ćemo zajednički četiri godine gledati odakle duva i brojati na prste jedne ruke ko je ostao.

Ima nešto što možeš uraditi. Nisi totalno nevažan. 

Jedini način da grešku ne napraviš, jeste da ne izabereš iste ljude. Od njih smo vidjeli da nema nekog napretka. Sad već kažeš: “Pa dobro, koga da biram?“.
Najiskreniji odgovor je – NE ZNAM. Biraj nam sve što nije nacionalizam ili ispričana politika. Biraj mladu osobu. Biraj nekoga ko ima iste probleme kao ti, a svi znamo da to nije rat devedesetih.
Opet se pozivam na isti dokument i na “IZBORNE POKAZATELJE”. Na prošlim izborima, pravo glasa je ostvarilo gotovo pola mladih. Hajde da se na ovim izborima, osim što će svoje papire ubaciti u glasačku kutiju – zauzmu i za svoju budućnost. Nemojte da nam je jedina veza sa Velikom Britanijom – to što su nam stariji građani birali kako ćemo živjeti. (BREXIT nisu birale mlade osobe iz UK).
Na prethodnim izborima, 17% mladih (od ukupnog glasačkog tijela) je izabralo svega 5% mladih (Ukupan procenat izabranih kandidata ispod 30 godina) – i znamo kako nam je. Isto.
Ukoliko se nećeš kandidovati, onda bar pronađi mladu osobu, bez sujete i ljubomore, koju ćeš podržati – jer nam ona, bar, neće prati mozak sa ratovima devedesetih i četrdesetih. Potrudi se da nam osoba koju biraš, bar to ne prodaje kao bolje sutra.

ZA DIJASPORU. KOJA JE IZDRŽALA do kraja teksta.

Dragi moji,

Vas posebno cijenim i poštujem. Mnogo češće vas smatram hrabrijim i ponosnijim od nas koji smo ostali. Ostali da trpimo tuđe hirove i svakodnevno iživljavanje nepodobnih. Znate o čemu govorim. Na kraju krajeva, niste otišli ni zbog jedne mlade osobe, već zbog politika koje su nas dovele direktno u propast. Ne, mi nismo na ivici propasti. To smo možda bili dok niste otišli. Onog momenta kada je svako od vas morao zaključati svoj dom, izgrliti najbliže i otići – postali smo propast.
Zato nam pomozite ove godine. Mi mladi, koji smo ostali, praštamo vam sve vaše prethodne izbore i glasove za nacionalne politike jer znamo da ste nam htjeli najbolje. Htjeli ste sačuvati naciju, religiju, identitet. Ali niko nam je danas ne može oduzeti.
Nama mladima, ponosnim Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Bosancima i Hercegovcima to niko ne može uzeti, a vala ni ne otimamo se previše oko toga. Nije da su nam ovi, u poslednjih 25 godina ostavili, da se imamo oko čega otimati.

Ono što nam je oduzeto su naša prava i dostojanstvo. Pravo na posao, godišnji odmor, čist vazduh i pravo da me ne mrzite, samo jer ja ne želim da mrzim.

Pomozi da budem čovjek.