fbpx

Odrastajući u patrijarhalnom društvu, shvatila je da su feminizam i ženska prava nešto što je potrebno unaprijediti dok su socijalna prava, prava mladih, kultura sjećanja i zaštita okoliša, također, fokus njenog djelovanja.

Milica Pralica je banjalučka aktivistkinja i predsjednica udruženja građana Oštra Nula.

Dugo si članica Udruženja građana Oštra Nula, a trenutno si i na funkciji predsjednice. Možeš li mi reći čime se tačno bavite?

Oštra Nula je ljudskopravaška organizacija koja je nastala 2009. godine, kao neformalna grupa četvero mladih ljudi iz Banjaluke, koji su odlučili da reaguju na poskupljenje životnih namirnica i standarda.

Jedna od osnivačica ovog udruženja je i moja najbolja drugarica Dražana Lepir, koju sam upoznala kada sam došla da volontiram 2011. u Oštru Nulu. Ona me je učila kako aktivistički djelovati i kako biti društveno odgovoran pojedinac. Dražana koja je tada vodila udruženje nije nikada isticala svoju funkciju predsjednice, nego smo zajednički radili sve. Zajedno smo dijelile letke, zajedno išlie na ulične akcije i zajedno smo stajale na ulici, a Dražana je uvijek bila spremna da nas zaštiti.

Ono po čemu je Oštra Nula prepoznatljiva u Banjaluci je to da smo mi fokusirani da djelujemo u javnom prostoru. Borimo se za ljudska prava, tako što ih promovišemo kroz ulične akcije, kroz performanse, debate, projekcije filmova, promocije knjiga i sl. Interesovanje medija za ono što radimo smo najviše pridobili kroz te ulične akcije. Fokus nam je socijalna pravda i kultura sjećanja, jer se tom tematikom vrlo malo organizacija bavi u Banjaluci. Također, feminizam i borba za ženska prava, kao i ekologija su teme kojima se bavimo.

Ipak, njaveće probleme smo počeli doživljavati kada smo se počeli baviti kulturom sjećanja i ukazivati na zločine koji su se desili na Manjači, u Prijedoru, ali i glasno govorite o genocidu u Srebrenici. Imali smo dosta problema i kroz medije i različite spinove, čak smo bili i na sudu zbog kleveta u javnim glasilima. Na sreću niko nije doživio fizički napad, ali bilo je raznih zastrašivanja. Mi nismo odustali od naše misije. Iscrpno je biti aktivista ovdje, zahtjeva da 24 sata radite, jer boriti se za ljudska prava zahtjeva puni angažman.

Kao dugogodišnja aktivistica, koja ljudska prava su bila u fokusu tvoje borbe?

Prije svega u mom fokusu su ženska prava. U patrijarhalnom društvu kakvo je naše, vi završite školu da bi vam ta diploma stajala na zidu, a od vas se očekuje dok jednom rukom kuhate ručak, da drugom hranite dijete. Ja dolazim iz manje lokalne sredine i uvijek sam reagovala na nepravdu, kada dijete nekog tajkuna privilegovano u odnosu na vas, pa mu se poklanjaju ocjene i sl. Tada shvatite da se kroz čitav život borite za svoja prava. Ja sam osoba koja jednostavno ne može da ne reaguje na nepravdu, bilo to da vidim osobu koja stoji ispred javne kuhinje ili čujem mladu osobu koja se žali kako ne može pronaći posao.
Ozbiljnije sam se počela baviti aktivizmom kada sam došla na fakultet. Moja prva ulična akcija je bila Osmomartovski marš održan 2012. godine, koji se organizuje već devetu godinu i vrlo sam emotivno vezana za ovaj događaj. Prve godine na Osmomartovskom maršu je bilo 20 učesnika, a 40 policajaca je obezbjeđivalo skup. Ljudi su nam sa strane dobacivali da li je ovo gay pride i uzvikivali su nacionalističke parole. Devet godina kasnije imate 200 ljudi koji marširaju s vama i tada shvatite da ste napravili veliki pomak.

Već duže vrijeme pišeš blog, koje teme najčešće obrađuješ?

Moj blog predstavlja moj ispušni ventil, a teme koje obrađujem su raznolike. U redakcijama u kojima sam radila, nikada nisam mogla da se bavim temama koje želim, jer kada vi nešto napišete, vaše teme se moraju poklapati sa uredničkom politikom. Na blogu sam prvo počela da pišem neke društveno odgovorne teme. Pored toga, ja volim da kuham, volim prirodu, biljke i zelenilo, pa su nekako spontano i teme o zaštiti okoliša počele biti zastupljene na mom blogu. Jer ako ste aktivista, nikako ne možete da isključite ovu vrstu djelovanja. Kroz blog želim i ukazati na sve veća zagađenja. Ako želimo da imamo pitku vodi, da sačuvamo zelene površine i da živimo na ovoj planeti, mi se moramo boriti za zaštitu životne sredine. Sve više primjećujem da su ljudi neodgovorni i željela sam kroz taj blog da pokažem kako mi možemo da doprinesemo zaštiti životne sredine.

Šta za tebe znači biti proaktivna mlada osoba i kako motivisati druge mlade ljude da budu aktivni građani u društvu?

Za mene biti aktivan pojedinac znači boriti se prvenstveno za sebe, jer tako dajemo lični primjer da nas šutnja neće zaštiti. Iako smo u društvu podijeljeni na svaki mogući način, po entitetima, kantonima, opštinama, ipak na kraju svi imamo iste borbe i samo je pitanje kada ćemo to spoznati. Nikako ne bih preporučila mladima da budu konformisti. Savjetujem im da se uvijek trebaju konfrontirati sa ljudima koji nemaju argumente, te jasno i glasno trebaju iznijeti svoje stavove. Motivisati mlade ljude možemo malim stvarima. Mene motiviše ako neko stane uz mene, podrži me, pohvali organizaciju u kojoj radim i slično. Ličnim primjerom i kroz ličnu borbu je najbolje motivisati ljude, a mlade treba probuditi da krenu kritički razmišljati.

U Bosni i Hercegovini sve veći broj mladih ljudi razmišlja o odlasku iz zemlje. Koji je tvoj savjet mladim ljudima koji razmišljaju da odu. Da li ti vidiš svoju budućnost u BiH?

Često mi se miješaju emocije, da li otići ili ostati. Jedno jutro se probudim i kažem sebi ja ću ovdje da ostanem i da se borim, a onda već navečer razmišljam o tome kako želim živjeti u uređenoj državi. Kada se rodite u ratu, uskraćeni ste sa mnogo stvari. Odrastate uz upozorenja da su u vašoj blizini zaostale mine i nemate igračke kao što to imaju današnja djeca. U tinejdžerskom dobu ste obavezni da imate vize ako želite putovati, pa ste i tu uskraćeni. Kada završite fakultet onda slijedi nova borba, a meni je trebalo skoro 10 godina da mogu priuštiti sebi da živim sama. Onda čujem od prijatelja koji su otišli iz zemlje, šta su sve mladi mojih godina uspjeli da naprave uz puno manje napora. Kada sve to saberem, dolazim do zaključka da želim da odem iz ove zemlje. Pored toga, ono što ja uvijek napominjem da ako ste odlučili da napustite državu u kojoj ste rođeni, a da pri tome ne učinite ništa za svoju domovinu, porodicu i prijatelje, ali i za sebe, to je za mene propast.

(Mirnes Bakija/mionama.ba)