fbpx

Mi o nama: Željko Budimir Keko

by | jun 6, 2021 | Novosti, Vijesti

Keko je sigurno najpoznatija osoba u Trebinju. Radio je razne poslove, igrao je košarku za reprezentaciju Jugoslavije u kolicima, devedesetih je bio poznat kao DJ Keko, a u zadnjih 11 godina radi kao profesionalni fotograf. Korisnik kolica je postao nakon saobraćajne nesreće koju je doživio kao tinejdžer sa 15 godina. Najveći problem u poslu je taj što mu škripe gume dok fotografiše na mjestima gdje je tišina. Željko Budimir Keko je uvijek raspoložen i nasmijan i skoro pa je nemoguće prošetati kroz centar Trebinja, a da ga ne sretnete sa aparatom u nekoj od njegovih fotografskih misija.

Kako si se (s)našao u svijetu fotografije?

Fotografija je bila moja ljubav čitav život ali, jedne godine kada sam kupio malo ozbiljniji foto aparat upoznao sam neke meni sada jako drage ljude, a to su Amer Kapetanović i Imrana Kapetanović. I tada je mene krenulo, a sve je bilo u sklopu prvog Kampusa 19. Upoznao sam grupu fotografa iz Holandije, vas iz Sarajeva i danas smo k’o braća. Do tada je sve bilo amaterski, ali od tog momenta krenulo je ozbiljnijim putem. Iako je sve u oku, moraš za fotografiju imati i dobru opremu da bi stvarao nešto.

Većina bi rekla da je nemoguće profesionalno fotografisati vjenčanja osobama koje koriste kolica. Koji su najveći izazovi koje imaš kroz posao i koliko te to što si korisnik kolica ograničava?

Nikada u životu se nisam bavio fotografijom dok sam bio na nogama, tako da ne znam. Ha ha ha! Masu motiva bi možda bolje mogao da fotografišem ukoliko bih mogao mijenjati perspektivu, ali ja iskoristim momenat kako mogu i to je to.

Kada dolazim u sale za vjenčanja problem su stepenice, ali uvijek se tu nađe neko da pomogne. U crkvi je problem jer mi škripe gume. Tišina je dok traje liturgija a samo meni škripe gume. Ha ha ha! Ja uživam dok pravim fotografije. Sve prepreke se riješe, a ja ih i ne doživljavam kao neke velike prepreke.

Ljudi su ovdje već navikli na mene. Kada dođu neki sa strane prvo se malo zbune, ali kada dobiju fotografije onda im bude drago. Za dobru fotografiju mi nije problem izaći i na magistralu i uvijek klijentima kažem, ako me udari auto, kameru mi prvo spasite.

Koje fotografske žanrove preferiraš „za svoju dušu“ a koji ti se nameću kroz posao?

Volim portrete i ulicu ali mi je posao nametnuo neke druge priče. Radim manja vjenčanja koja su intimnija i ljepša i krštenja. Ovih dana me zbog toga najviše zovu. Iskreno, volio bih da nemam obaveza i da mogu da uživam sa foto aparatom cijeli dan po gradu.

Pored fotografije, da li imaš još neku skrivenu „ljubav“?

Imam, i to je posao u kojem sam možda čak i više uživao, a to je muzika. Radio sam kao DJ 10 godina. To je bilo u vrijeme dok nije bilo laptopa, početkom devedesetih. Miksao sam kasete i ploče, kod kuće sam pripremao kasete, da pjesme budu spremne za uvečer. Moj brat je bio ozbiljniji DJ i imali smo uvijek dobru opremu kod kuće. Kada je počeo rat on je otišao iz BiH i meni je ostala sva oprema. 10 godina sam živio od toga. Radio sam po kafićima i puštao muziku. Smatram da sam tada bio bolji kao DJ nego danas kao fotograf. I onda je došao folk, koji se godinama upražnjavao po klubovima, i zbog toga sam prodao opremu i krenuo sam potpuno drugim pravcem. Volio sam plivati pa sam nekoliko godina išao na Krk i vozio dasku za surfanje, wakeboard, ali nisam mogao tim ozbiljnije da se bavim jer ovdje nisam mogao da nabavim dasku, a u Trebinju nisam imao ni uslova za vožnju te daske. I onda je došla fotografija…

 

(Imrana Kapetanović/mionama.ba)

Pratite CAT BIH

Instagram

Vijesti

CAT Patrola

PodCAT sa Malikom

Sa mačkama u zajednici