fbpx

 

Melina Pirija (1987) je socijalna radnica i aktivistkinja u oblasti ljudskih prava. Studirala je na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu, Odsjek za socijalni rad. Aktivno je sudjelovala u mnogim projektima što su poboljšali kvalitet života u lokalnoj zajednici. Ona je prva Romkinja u Bosni i Hercegovini koja je dobila mandat u općinskom vijeću.

Razgovarala: Enesa Mahmić

Razgovarale smo o diskriminaciji u obrazovanju sa kojim se suočavaju mnoga djeca. Na pitanje da li se sjeća svoje prve učiteljice i kako se zove odgovara:

“Iskreno, sramota me napisati njeno ime, ne zbog mene već zbog nje. Starija je sad to žena i bolesna, a eto ja suosjećam s njom bez obzira na sve. Nedavno sam je srela u domu zdravlja. Naravno, ne sjeća se ona mene. Kažem joj da mi je bila učiteljica, a ona se poče žaliti kako je bolesna: slabo srce, dijabetes, pritisak i još neke dijagnoze. Razmišljam, neću joj reći da je bila najgora učiteljica na svijetu, ne želim joj dignuti pritisak, samo sam se pozdravila. A taj dan meni se vratila sjećanja i meni se digao pritisak, ali se brzo i spustio jer sam joj oprostila.

Razlog zašto nemam lijepo sjećanje na svoju učiteljicu je njeno diskriminatorno ponašanje prema djeci koja su sa sela, iz romske mahale, djeci koja nemaju zvučna visočka prezimena, djeci čije mame nisu doktorice, šalteruše i apotekarke. Znate, te neke funkcije gdje bi joj nekad neko od njih mogao nešto da završi.

Nemam lijepo sjećanje na svoju učiteljicu jer me bez razloga slala u ćošak i davala loše ocjene iako sam se jako trudila i bila bistro dijete.

Nemam lijepo sjećanje na svoju učiteljicu jer nisam mogla da joj kupujem fensi poklone i cvijeće iz cvjećare koje je očekivala. Draga učiteljice, bile su 90-te. Tamam pred kraj rata krenuli u školu, mama nije radila a babo bio u vojsci. Šta ćeš, nismo ratni profiteri. Ponekad bih od kone uzela neki cvjetić, upakovala ga i ukrasila nadajući se da ću i ja biti draga učiteljici, ali ona bi na kraju dana moj poklon bacila u kantu.

Nemam lijepo sjećanje na svoju učiteljicu jer nije cijenila moj talent i potencijal. Sjećam se, tema je bila stare bosanske kuće, a ja sam lijepo crtala. Autentično sam nacrtala kuću sa okućnicom i kaldrmom. Taj dan bilo je takmičenje, djeca su izabrala moj rad i rad još jedne djevojčice. Iako su djeca glasala za moj rad jer je fakat bio dobar, učiteljica je ipak odlučila da je rad druge djevojčice bolji. Pogađate, njena mama je radila u banci. Bila sam tužna taj dan. Znate, sve to kod djece loše utiče na samopouzdanje. Kod neke djece i traume ostanu koje kasnije utiču na život. Požalila sam se mami, ali nije mi baš vjerovala. Vazda mi je govorila: “Šuti i trpi, šta ćeš.” Taj neki starinski odgoj. Valjda su i njoj vazda govorili: “Šuti i trpi.”

Tada sam odlučila da neću da šutim, a ni trpim. Naučila sam da se sama branim i borim za sebe.

Bilo je tu još mnogo razloga zašto nemam lijepo sjećanje na svoju učiteljicu, ali ne mogu više pisati. Ovim putem želim da zamolim sve učiteljice, generalno prosvjetne radnike, da brinu o djeci i da ih jednako tretiraju bez obzira na etničku pripadnost. Bez obzira na boju kože, položaj ili status u društvu- sve su to samo djeca koja zaslužuju da budu jednako tretirana. Inače, neće imati lijepo sjećanje na svoju učiteljicu.

Hvala Bogu, na mene to nije imalo negativan utjecaj, iako je to razlog zbog kojeg djeca napuste obrazovanje – ja nisam.”

(mreza-mira.net)