fbpx

Kao dugogodišnja aktivistkinja, Lejla Huremović, bori se za prava LGBTIQ osoba i članica je Organizacionog odbora Druge bh. povorke ponosa.
Kaže da je izuzetno važno da ove osobe zauzmu javni prostor jer, bez obzira da li postoji pandemija ili bilo koja druga ekstremna situacija, ljudska prava i prava LGBTIQ osoba ne smiju ostati na margini.

Dugo vremena se kroz različite organizacije boriš za LGBTIQ prava. Da li dolazi do nekih poboljšanja i koji su to najznačajniji pomaci u proteklim godinama?

U zadnjih deset godina desile su se mnoge promjene koje su važne za život i prava LGBTIQ osoba. To se ogleda kroz donošenje različitih zakona i nekih podzakonskih akata. Također, dolazi do poboljšanja svakodnevnog života i razbijanja nekih predrasuda, koje postoje prema LGBTIQ osobama, što smatram da je zapravo i najvažnije. Jer ukoliko ne budemo razbijali predrasude, ne možemo živjeti u ovome društvu. Mislim da je jedna od najznačajnijih promjena i samo outovanje LGBTIQ osoba. To outovanje ne mora biti cijelom društvu, ali outovanje porodici, prijateljima, poslovnim kolegama i kolegicama su vrlo važni. Svemu tome je definitivno doprinio aktivizam, kako bi se te osobe uhvatile u koštac sa outovanjem i kako bi lakše stali iza svojih identiteta.

Koje su to zakonske promjene na kojima se mora insistirati? Šta treba pod hitno mijenjati u bh. društvu po pitanju LGBTIQ prava?

Prije svega mislim da je vrlo važno da se poštuju trenutni zakoni koji su na snazi u Bosni i Hercegovini, kao što je Zakon o zabrani diskriminacije, koji je vrlo važan i koji štiti LGBTIQ osobe. Potrebno je pod hitno donijeti Zakon o istospolnom partnerstvu, koji je vrlo važan za LGBTIQ osobe, jer istospolni parovi jesu realnost u našoj zemlji. Također, vrlo je bitan Zakon o rodnom identitetu, budući da je sfera tranzicije trans osoba totalno nepokrivena našim zakonima. Takve osobe su uslovljene da mogu promijeniti dokumente samo ukoliko urade potpunu tranziciju, a sa druge strane im država apsolutno ni na koji način ne omogućava da urade tu tranziciju. Shodno tom zakonu je važno sinhronizovati medicinski tim koji bi se bavio ovim pitanjima. Tu su dva najbitnija zakona koja su trenutno najneophodnija, ali isto tako vrlo su važni svi akti i sve politike koje se donose na nižim nivoima, koji će štiti marginalizovane grupe. Bilo bi dobro napraviti neke akcione planove za narednih nekoliko godina, a koji bi imali za cilj da proaktivno djeluju na poboljšanju ljudskih prava.



Članica si Organizacionog odbora i Druge bh. povorke ponosa „Nije život četiri zida“. Kako je prošla ovogodišnja povorka u nešto izmijenjenom obliku zbog pandemije?

Ono što je važno naglasiti da ove godine mi nismo organizovali šetnju, koja je najvažniji segment Bh. povorke ponosa, upravo zbog pandemije i svega što se trenutno dešava. Ali najvažnije je to da mi ne odustajemo od borbe, jer smo kreirali nove načine da budemo vidljivi i da zauzmemo javni prostor, koji nam je najčešće oduzet i u kojem često nismo sigurni i sigurne. Mi smo ove godine nizom nekih uličnih akcija, zapravo zauzeli taj prostor, poručili smo da postojimo u ovoj državi i da ne odustajemo od borbe. Bez obzira da li postoji pandemija ili bilo koja druga ekstremna situacija, ljudska prava i prava LGBTIQ osoba ne smiju ostati na margini i ne smiju ostati nevidljiva, jer mi nikada nećemo odustati.

Koliko je aktivizam mladih bitan za pozitivne promjene u društvu? Kako motivisati mlade da djeluju u lokalnim zajednicama , ali i šire?

Ja mislim da nam je svima aktivizam neophodan, jer nažalost, ova država neće sama raditi na poboljšanju stanja, ni mladih, niti bilo koje druge skupine u bh. društvu. Ovom prilikom pozivam sve mlade ljude da se krenu baviti aktivizmom, bilo kojom vrstom aktivizma, jer nas to čini boljim osobama i upotpunjuje nas, te nam pomože da postanemo zrele i zdrave ličnosti.

Da li vidiš svoju budućnost u Bosni i Hercegovini? Koliko se vrijedi truditi za ostanak u zemlji u kojoj je sistem vrlo često okrenut protiv skoro svih građana i građanki?

Ja mislim da je to jedno od najtežih pitanja i da ja nemam konkretan odgovor. Ja ne planiram ići još uvijek nigdje i voljela bih da svoju budućnost imam ovdje, zato se i zalažem ovoliko i bavim aktivizmom. Smatram da taj aktivizam treba krenuti od nečega ličnog, kako bi prije svega za sebe napravili promjene. Za sada sam tu i ostajem, budućnost nam je svima neizvjesna, pa ko zna.

(mionama.ba)