fbpx

Jasmina Ibrahimović, mlada tuzlanska glumica i aktivistica. Svojim radom dio je kulturnih i društvenih promjena na području Tuzle, ali i Bosne i Hercegovine. Na pozorišnim daskama je “bez cenzure”, vjeruje u istinu aktivizma i drame. 

Opiši svoje emocije sa prvog nastupa na pozorišnim daskama.

Sjećam se jedne replike iz predstave “Jednom kad osjetiš miris pozorišta teško ga je zaboraviti“  i to je stvarno tako. Ne mogu da se sjetim svog prvog nastupa ali se sjećam trenutka kada sam shvatila da  moje postojanje na sceni ima smisla. Moja  potvrda onoga što sam tražila i onoga što sam mislila da pozorište jeste. U tom trenutku se rodilo moje pozorišno biće i shvatila sam ovo. Pozorište mora da bude istina koja treba da zaustavi našu realnost koja je postala odlična glumačka igra.

Sa poznatom redateljicom Dušankom Beladom surađivala si na dvije predstave: “Kosa” i“Majka Hrabrost i ja”. Obje predstave nosile su jaku drušvenu poruku. Da li si zadovoljna reakcijom publike nakon izvođenja tih predstava?

“Majka Hrabrost i ja“ je magistarska predstava Dušanke Belade kao redateljice i mene kao glumice. Predstava je  produkt višemjesečnog istraživanja Brehtovog rada, kako kao dramskog pisca, tako i kao pjesnika i teoretičara. Upoznata sa postulatima i pravilima na osnovu kojih je Breht definisao svoj epski teatar, odlučni da u svojoj dramatizaciji i samom radu ne odstupamo od njih. Međutim, željeli smo da u poznatu fabulu originalnog djela uključimo sopstvene ideje koje ne bi odstupale od konteksta, a činile bi ovu predstavu dokumentarnom.

Rađena je po motivima ” Majka Hrabrost i njezina djeca“ B. Brehta koji je tvorac epskog teatra iz koje kasnije nastaje dokumentarni teatar.  Gledaoci su mogli da vide  predstavu koja se bavi aktuelnim društvenim pitanjima, kao što su rat, izbjeglice, prostitucija, religija kao prostor za pozicioniranje moći, profiterstvo, s jedne strane a s druge strane proces nastanka pozorišne predstave te šta je to zapravo danas biti glumac odnosno glumica, kako je danas biti žena, kako je i šta znači biti hrabar, te ko je uopšte bio i ko je danas Bertold Breht. Moja hrabrost je  početak svega onoga što danas radim. Taj  projekat  sam  iskoristila kao terapiju , koja mi je  bila potrebna. Ta predstava mi je pokazala moje prednosti i mane , a nekada je bitno znati kako ne treba. Mogu reći hvala kolegama koji su me pratili u mojoj ludoj ideji. Od svih njih sam naučila nešto, od Alise šta je rad i disciplina, od Marije predanost , od Ermina šta je povjerenje,  od Denisa šta je muzika i od Dušanke šta znači strpljenje .

Mjuzikl KOSA u režiji Dušanke Belade, rađen po motivima Broadway mjuzikla “Hair (American Tribal Love-Rock Musical)” iz 1967, (autori Džerom Ragni i Džejms Rado), uz autorsku adaptaciju članova ansamblaProjekat „kultuRevolucija“ i mjuzikl „KOSA” plod je saradnje mladih umjetnika iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore i Turske, te ukazuje na vrijednosti koje su, pola vijeka od njenog praizvođenja, ostale nepromijenjene. Kosa je za mene sloboda, ta razmjene energije između nas na sceni i ljudi u publici  je nešto nevjerovatno. Ljudi koju gledaju tu predstavu mogu više reći o njoj, nego mi koji igramo . Zato ću da  napišem jedan od komentara koja nam je poslala djevojka Azra Delimanović koja je pogledala predstavu:

Već u prvih nekoliko minuta bila sam oduševljena njihovom energijom. Odmah na prvu se vidi da su cijelim bićem ušli u ulogu i da su zaboravili da postoji ostatak svijeta. Kreirali su novu stvarnost i svakim novim pokretom i pogledom svoju publiku uvlače u to. I to ne samo emotivno, oni čine da se osjećate kao da ste dio mjuzikla. Vjerujte mi, ja se nisam osjećala kao publika, osjećala sam se dijelom njihovog svijeta.

Iako bih voljela, zaista ne želim da Vam prepričavam sve iz ovog mjuzikla jer je bitno da to osjetite na sopstvenoj koži. Ali, postoji nekoliko stvari koje moram reć. Da mi je neko nekad rekao da u dva sata mogu naučiti nešto čemu nas uče cijeloga života, ne bih mu vjerovala, ali ovo djelo mi je uspjelo otvoriti oči. Možda je samo ”podebljalo” neke moje stavove, pa sam sve lakše prihvatila, a u nekim stvarima mi je očitalo kvalitetnu životnu lekciju.

 Mjuzikl Kosa će vam u nekoliko minuta pokazati šta znači biti slobodan. Istinski slobodan bez obzira na sve okolnosti i probleme. Naučit će vas kako druge ne trebate mijenjati, nego trebate sve različitosti prihvatiti i uzeti najbolje od svakoga, a ono što vam se ne dopada-poštujte. U par minuta, naučit ćete i šta je stvarno prijateljstvo i zapitat ćete se imate li vi to u svom životu? Ukoliko imate, poslije ovog mjuzikla, cijenit ćete mnogo više nego do tada! Ukoliko nemate, znat ćete čemu trebate težiti.”

Smatraš li da je područje kulture u Tuzli trenutno dovoljno razvijeno?

Ako hoćeš da me kazniš pusti da mi misli naviru. I ovdje mi naviru misli i svašta mogu reći. Sve frustracije i ogorčenja mogu napisati. Da moje kolege žive za umjetnost ali ne mogu da žive od nje. Da odlični glumci i glumice odlaze iz zemlje jer ne mogu da nađu posao za ono što su se školovali. Jedan dan sam puna optimizma i rušila bih sistem. Drugi dan ima panične napade, želim da sve zaboravim i da odem. Drži me neki inat i potreba da reagujem na nepravdu. I evo šta sve pokrene pitanje o kulturu u Tuzli … Ne mogu da ti dam konkretan odgovor na ovo pitanje jer me boli taj isti odgovor ali se on, kao takav, može pročitati u gore navedenim riječima.

Kroz svoju glumu i predstave nastojiš osvijestiti društvo o aktivizmu, te si odnedavno i polaznica SHL Akademije za mlade lidere u civilnom društvu. Kako bi opisala poveznicu između te dvije stvari?

Za mene je  aktivizam  istina a i pozorište je istina. Tako da ne vidim potrebu da pravim poveznicu između istine i istine. Ali sam tu da pokažem da glumci i glumice nisu tu da zabavljaju narodne mase, nego  mogu biti pokretači promjena u društvu. Aktivizam i pozorište su iz iste kuće. Zato potreba za SHL Akademijom , gdje se  trenutno bavim problemom “nasiljem nad ženama” i pokušavam da realizujem projekat koji će pomoći rješavanju ovog problema.

Predstava “U ime oca/In the name of father”, reditelja Darrela Toulona za cilj je imala prikazati borbu, snagu, težinu i različite izazove tokom života djece rođene zbog rata. Šta je za tebe značila uloga u predstavi sa takvom tematikom?

Uvijek mi je teško da pričam o iskustvu ove predstave jer je zaista posebno, emotivno, hrabro, puno ljubavi. Uvijek duboko udahnem prije nešto što krenem pričati o ovoj predstavi. Igrati ulogu čija je priča istitina  i teška, pritom prvi put ti ljudi  izlaze javno sa svojom pričom, je ogroman izazov. Jako čudna i divna  priča mi se desila na ovom projektu. Djevojku koju ja igram, nisam upoznala tokom procesa a nisam znala ni kako izgleda. Imamo scenu gdje silazimo u publiku i grlimo ljude, i na jednom od igranja ja idem prema djevojci koja plače i grlimo se, i u tom trenutku ja shvatam da je to ta djevojka čiju priču ja govorim. Tako smo se divno prepoznale i zaista nikada ne znaš ko sjedi do tebe i kakvu priči ima. Danas ja sam ponosna na nju i na nove odluke koje donosi.

Ali moram i ovo da kažem, ima tu još osoba na koje sam ponosna, koje volim, koje su hrabre i koje me  uče šta znači biti svoj.

 Koliko je po tvom mišljenju važan glas pojedinca u BiH kada su u pitanju teme ravnopravnosti, diskriminacije i marginalizacije?

Ovo naše okruženje je podložno predrasudama i diskriminaciji. Biti drugačiji ovdje je ozbiljan luksuz. Vlada neka kultura neukulture.

Ako nam je država već takva, sistem loš, ajmo mi biti ti koji nisu puni predrasuda, mržnje, nacionalizma, homofobije, šovinizma, fašizma. Ajmo podržati druge i drugačije da bi stvorili zdravu sredinu u kojoj možemo napredovati, na kraju i rušiti taj sistem . Uvijek se pitam kako nemaš potrebu da sam sebi pomogneš, da napreduješ. Možeš kriviti državu da nemaš posla, prilika i da nisi dovoljno plaćen ali ti država nije kriva što nisi pročitao Mešu Selimovića, što sastavljeno pišeš ne mogu, što ti je smisao dana baciti “hejt “ komentar na društvenim mrežama. Aktuelna muzika, određeni filmovi i mediji nam plasiraju takve površne, materijalne stvari,  da smo izgubili sistem vrijednosti . Znam divne i hrabre ljude koji svojom borbom ruše sve granice na ovim prostorima. Koji stavljaju fokus na bitne stvari dok se vođe bave podjelama i nacionalizmom. Ljudi koju su odličan primjer za ovo pitanje, Nadine Mičić koja “otvoreno” na svojim društvenim mrežama govori  o mentalnom zdravlju, čak je i napravila stranicu “slon u sobi “ koja govori o ovoj temi.  Ajna Jusić koja se bori za prva djece koja su rođena zbog rata. Selman Selma, angažirana umjetnica čiji radovi mijenjaju stereotipe o Romima. Ima još mnogo ljudi  koji se bore protiv diskriminacije i marginalizacije jerko će se boriti za onu u šta vjeruješ ako nećeš ti.

Da li se u budućnosti planiraš nastaviti baviti temama aktivizma na pozorišnim daskama?

Ovako ću to objasniti: Breht mi je dao lađu, Dušanka (Kosa) mi je dala srce lađe, predstava “ U ime oca “ mi je pokazala da moje srce na toj lađi nema nikakvog smisla ako nije vidjelo druge lađe i dalo njima dio sebe, Zlatko Paković  (Crkva Bosanska) je vjetar koji je usmjerio moju lađu i pokazao gdje da plovi.

Moja lađa je građena od svega ovoga, tako da mora biti ono od čega je ona sama. Možda bude neka oluja pa lađa  zaluta ali će se uvijek vratiti onome što ona jeste.

(zenski.ba)