fbpx

I stoje tako Nada i Mustafa, na dva kraja moje zemlje, kao svjetionici ljudskosti. Stoje kao dva Titana i drže sve nas. I neko će reći, kako su Nada i Mustafa mrtvi. O ne, nisu. Oni su živi itekako. Zapravo oni nisu umirali, oni su vječno živjeli.

Znate li priču o Nadi Ostojić iz Zvornika? Jeste li čuli za Mustafu Avdagića iz Bosanske Krupe? I na koncu, znate li šta je zajedničko ovim ljudima? Matičarka i stolar.

Hajmo ih upoznati:

Dok nas smrt ne rastavi

Nada Ostojić je matičarka. Ima 160 cm visine i srce od pet kilometara širine. Vjenčanje i sreća su njen posao u Zvorniku.

A sreća se iz Nade i njenih 160 cm širi kao kakav virus, pa su svi oko nje srećni.

I nije samo to. Nada je čudo. Pomaže kome stigne. Da ti ne zna lijeva, šta ti radi desna, a opet za Nadinu dobrotu su čuli svi u Zvorniku. I dalje, jer takve osobe slabo gdje ima!

I sad Nada sjedi u svojoj kući. Gleda preko stola na oca i sina iz porodice Hudović. Komšije, pretrnule od straha. Ekonomista Asim Hudović i njegov otac Taib, gledaju netremice u Nadu.

-Ne brinite se, kako bude meni, biće i vama. Ma, za komšiju i u smrt bih skočila, reče Nada!

Zvuk zonceta zapara zidove i uši . Nekoliko četnika sa “fantomkama” pokucaše Nadi na vrata.

-Ti se, Nado sklanjaj, da ne ubijemo i tebe, prodera se jedan!

-Samo preko mene mrtve, uspravi se Nada, od 160 cm visine i 5 kilometra ljubavi. Moraćete prvo mene ubiti, e da bi ubili moje komšije Hudoviće! Pa ja sam ovog mlađeg Asima vjenčala. Iza mu je otac. Bježite sa vrata! Sram vas bilo!

Čuo se zvuk repetiranja kalašnjikova. Nada je sasvim mirno stala ispred puške. Tri rafala. Jedan za oca, jedan za sina i jedan za Nadu Ostojić.

Poginula je pokušavajući da spasi porodicu Hudović. Oca i sina. Bilo je to u Zvorniku, aprila ‘92. Neispričana priča.

Tih 160 cm visine, 5 kilometra ljubavi i stotinu kilotona hrabrosti u smrt je otišlo sa komšijama.

Nada Ostojić, matičarka iz Zvornika. HEROINA! Po njoj se ništa ne zove!

A ima li nade za nas?

Vrata kuće Božije

Stolar Mustafa Avdagić nosi neobičan poklon na svojim znojavim leđima. Radio je bezmalo pola godine na svom djelu.

Znoj curi niz leđa i slijeva se po nogama. Težak, a opet lagan teret. Jer nije to teret, to je poklon!

Nosi Mustafa vrata izrezbarena. Nosi ih na poklon komšijama Srbima u Crkvu Rođenja Presvete Bogorodice u centru Bosanske Krupe. Obradovaće se sigurno. Nije mala stvar. Bogomolja treba nova vrata. A ova su jaka, stamena, ljubavlju i dlijetom izrezbarena. I nema te vrućine i tog znoja koji će skinuti Mustafi osmijeh sa lica.

Na otvor ispred crkve lagano i oprezno je spustio vrata. Svetinja ispred svetinje. Ispravio se Mustafa, a komšije ga obasuše poljupcima, zagrljaima, i aplauzima. Sav njegov rad, svo umijeće, iskustvo višedecenijsko stalo je na dva kvadrata drveta koja više nisu samo njegova. Jer, to drvo je postalo inventar Božije kuće.

Bila je to jesen ‘91.

Pola godine poslije, sjedi Mustafa Avdagić ispred svoje kuće na lijevoj obali Une i gleda
preko rijeke. Vidi crkvu. Vidi ona vrata kako mu mašu. Onaj njegov rukorad.

-Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas, misli se Mustafa pa ni sam ne zna da li je to misao ili je rečenica izgovorena.

Pucanj. Snajperski pucanj sa četničkih položaja.

Mustafa leži smrtno pogođen ispred svoje kuće i posljednje što vidi su ona vrata na crkvi
Rođenja Presvete Bogorodice. Namjesto grča, lice mu se istim onim osmijehom koji je imao kad je nosio vrata komšijama Srbima, spojilo u Bogu. 21. April ‘92.

A ti stranče, ako kad navratiš u Bosansku Krupu i ako ti se domaćini pohvala kako u istoj avliji praktično čuće tri bogomolje-islamska, katolička i pravoslavna posjeti sve tri.

A kad dođeš pred pravoslavni crkvu, dodirni vrata. To su vrata Božija, vrata tvoja i pomalo vrata onog dobrog rahmetli Mustafe Avdagića, stolara naših duša.

Dok je onih vrata mojih i naših i vaših na crkvi, ima nade za sve nas!

Apendix:
Znamo li za Nadu i Mustafu? Zašto ovi ljudi nemaju spomenike u mojoj zemlji? Jesu li ih pretekli kojekavi ratni zločinci, fašsiti i ine fukare, koje se diče svojim trgovima i ulicama? Kako smo p(o)stali takve zvijeti? Piatnja je (pre)mnogo. Teoretišemo, umujemo, ludujemo, dok je ovo dvoje ljudi kao i hiljade onih čija imena ne znamo jednostavno ustalo i u vremenu zla pokazalo svu veličinu ljudskosti.

I stoje zato Nada i Mustafa, na dva kraja moje zemlje, kao svjetionici humanosti Stoje kao dva Titana i drže sve nas. I neko će reći, kako su Nada i Mustafa mrtvi. O ne, nisu. Oni su živi itekako. Zapravo oni nisu umirali, oni su vječno živjeli. I živjeće dok je sjećanja na njih.

Izvor : Dragan Bursač za interview.ba