fbpx

Inkluzija i uključivanje osoba s invaliditetom u aktivno i ravnopravno sudjelovanje u društvu je ispričana priča već više puta, što ne znači da o istoj trebamo prestati pričati. Međutim, ponekad se trebamo osvrnuti na neke važnije priče, neke važnije stvari – na ono gdje se o inkluziji ne priča, već se inkluzija živi.

Procjena Svjetske zdravstvene organizacije iz 2011. godine je da oko 15% svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta, čime osobe s invaliditetom predstavljaju najbrojniju manjinu na svijetu. Uzimajući u obzir ovaj podatak, nameće se potreba stvaranja mogućnosti za aktivno i ravnopravno učešće osoba s invaliditetom u društvu, a u to svrstavamo i obezbjeđenje adekvatnih uslova za bavljenje sportom.

Benefiti bavljenja sportom za osobe s invaliditetom su mnogo veći

Sport predstavlja važan dio života svakog čovjeka, jer utiče na poboljšanje kvalitete života i zdravlja. Kada su osobe s invaliditetom u pitanju, benefiti bavljenja sportom su mnogo veći. Pored poboljšanja fizičkog i psihičkog stanja osoba s invaliditetom, bavljenje sportom doprinosi i upoznavanju i pomjeranju vlastitih granica, socijalizaciji, podizanju samopouzdanja, buđenju takmičarskog duha i ostvarenju rezultata.

Sport osoba s invaliditetom u svijetu nije nepoznanica, a to nam govori činjenica da su Prve Paraolimpijske igre održane još davne 1960. godine u Rimu, gdje se 400 sportista s invaliditetom takmičilo u osam disciplina – košarci u kolicima, atletici, plivanju, mačevanju, stonom tenisu, sjedećoj odbojci i streličarstvu.

A gdje je sport za osobe s invaliditetom u Bosni i Hercegovini?

Sport u Bosni i Hercegovini je generalno u nezavidnom položaju, a kada se tu još doda invaliditet, on pada na dno ljestvice prioriteta.

Nepristupačne sportske dvorane i sale, bez redovnog finansiranja sa neadekvatnom opremom su samo neki od problema sa kojim se susreću sportski invalidski klubovi. Sve sportske aktivnosti osoba s invaliditetom se održavaju uz velike napore, bez ili sa minimalnom podrškom države.

Tu naravno pored sportskih invalidskih klubova ubrajamo i Udruženja koja organizacijom sportskih događaja odvlače osobe s invaliditetom iz kuće i time im pružaju priliku da se druže, upoznaju nove ljude, izgrade samopouzdanje i pomjere vlastite granice. Za sve navedeno su neophodne finansije koje su u Bosni i Hercegovini problem, a svrha sporta za osobe s invaliditetom koja bi doprinijela boljem finansiranju se ne vidi ili ne želi da se vidi.

Sport kao otvaranje vrata u neki potpuno novi svijet

Moj prvi ozbiljniji susret sa sportom bio je 2014. godine na Međunarodnom otvorenom prvenstvu i 11. Atletskim sportskim igrama paraplegičara i oboljelih od dječije paralize gdje sam osvojila dvije srebrne medalje. Značaj tih igara i značaj sporta osoba s invaliditetom sam prije svega vidjela prema tome kakav su uticaj igre imale na mene. Za mene, to je bilo otvaranje vrata u neki potpuno novi svijet, nešto što sam osjetila tako bliskim sebi, iako sam tu bila prvi put.

U sportu sam vidjela priliku za dokazivanje, ali i ispitivanje vlastitih granica. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da odustanem, samo sam iznova tražila neki novi izazov. Kroz sport sam sebe izgradila u mentalno jaku i ličnost punu samopouzdanja, a to je za osobu s invaliditetom nešto najbitnije. Kada svoj invaliditet ostavimo po strani i počnemo istraživati svoje mogućnosti, tada shvatamo da nam je zapravo samo nebo granica.

Ulaskom u svijet sporta su se otvorile i nove mogućnosti koje su mi donijele mnoštvo novih ljudi u mom životu, pozitivna iskustva ali i uspjehe. Svako iskustvo je bilo moja lična pobjeda, pobjeda same sebe. Uvijek sam voljela ispitivati svoje granice, pa sam shodno pruženim prilikama uspješno “istrčala” svojih prvih deset kilometara sa odličnim vremenom kao i isprobala eksperimentalno ronjenje za osobe s invaliditetom. Sve to su bile povremene sportske aktivnosti na koje sam veoma ponosna, ali ono što je u mom slučaju bila “ljubav na prvi pogled” –  je košarka u kolicima.

Košarka u kolicima

Košarka u kolicima je paraolimpijski sport, a ja sam istim ostala fascinirana nakon jedne odgledane utakmice. Ta borba koja se vidi na terenu, akcija, žar, želja za pobjedom koju igrači pokazuju je nešto što na prvu osvaja. U Bosni i Hercegovini postoji šest muških košarkaških invalidskih klubova od kojih u dva kluba igra po jedna djevojka. To su klubovi gdje osobe s invaliditetom pokazuju kako je to sport vrijedan svakog odricanja, uloženog truda i vremena, i doista jeste.

Naziva se invalidnim sportom, a jedina razlika u odnosu na “validni” je ta da se ovaj igra u kolicima. Pet igrača punih želje za pobjedom trče rukama, napadaju i brane rukama, šutaju rukama prelazeći kilometre u vrlo često neadekvatnim kolicima a po istim pravilima, sa istom visinom koša, vremenskim trajanjem utakmice i dimenzijama terena. Maksimalni rezultati se postižu, broj koševa je sličan “validnoj” košarci, vodi se lopta, dobijaju se lične, navija se, pobjeđuje i gubi.

Bavljenje košarkom u kolicima pored ličnog zadovoljstva osobama s invaliditetom doprinosi poboljšanju zdravstvenog stanja, većoj fizičkoj aktivnosti te održavanju preostalih mišičnih funkcija. Kada uđemo dublje u temu benifita košarke u kolicima ili općenito sporta osoba s invaliditetom, dolazimo do zaključka da su to prednosti od kojih korist nema samo osoba s invaliditetom, nego cjelokupno društvo.

Da bi došlo do navedenih benifita, potrebno je ispuniti određene uslove kako bi se bavljenje košarkom u kolicima odvijalo u adekvatnim uslovima.

Na prvom mjestu se nalaze sportska kolica po mjeri igrača koja spadaju u neophodnu opremu za treniranje i igru, a ista u većini slučajeva koštaju kao godišnji budžet jednog košarkaškog invalidskog kluba. To ne govori o visokoj cijeni kolica, nego o neznatnom izdvajanju sredstava za navedene klubove. Iz tog razloga igrači vrlo često igraju u prilagođenim, zavarenim kolicima, sa istrošenim gumama u nepristupačnim dvoranama i bez obzira na to daju sve od sebe. Izgaraju na terenu, ispadaju iz kolica, sa grubim rukama punim žuljeva predstavljaju Bosnu i Hercegovinu u najboljem svjetlu uz nadu da će se nekada taj trud cijeniti, da će ostvareni uspjeh biti medijski vrednovan i ispraćen te da će društvo prepoznati košarku u kolicima kao nešto što vrijedi.

Međutim, ja sam svoje mjesto pronašla u muškom košarkaškom invalidskom klubu “Bosna” gdje među momcima treniram kao jedina djevojka što isto smatram svojim velikim uspjehom. U društvu gdje još uvijek postoji izražena spolna diskriminacija, igrati rame uz rame sa muškarcima, izboriti se za svoje mjesto i napredovati uz nesebičnu podršku trenera i suigrača smatram rušenjem predrasuda i korakom ka izgradnji društva za sve.

Život s invaliditetom nam sigurno donosi mnoge izazove, barijere i predrasude, ali samo je do nas kako ćemo se sa istim nositi. Da li ćemo odustati nakon prve prepreke ili ćemo biti tvrdoglavi i pronaći za nas najbolje rješenje. Najlakši način da se oslobodimo i pronađemo sebe jeste kroz sport, bez obzira na to koji sport je u pitanju. A sve granice postaju nebitne onog trenutka kada se oslobodimo i spoznamo svoje mogućnosti.

Ja ću svoje granice nastaviti da istražujem i pomjeram, a šta je s tobom?

(globalanalitika)