fbpx

Kad sam došla u Austriju radila sam u prodavnici obuće. Dešavalo mi se da neke ljude pustim da ukradu cipele. Vidim im namjeru i samo se odmaknem.

Onda se vratim i vidim njihove cipele na polici, ispod police ili ih nađem u kutiji.

Nekada bih gledala za njima kako izlaze iz radnje, a dok koračaju sa đonova se bjelasaju etikete.
Motiv za odmicanje mi je bio uvijek siromaštvo. Jednom je to bila djevojka, narkomanka, pristojna, ali plavičastih usana i izgubljenog pogleda.
Neko bi rekao: Govno narkomansko! Ima za drogu, nema za cipele.

A ja sam se uvijek, kad bi ona ušla u radnju i vrtila se oko kutije sa cipelama s namjerom da ih ukrade, pitala šta je nju tako nježnu i lijepu odvelo na taj i takav put.
Kad sam joj pružila priliku da ukrade cipele, crne gležnjerice na šnjiranje, u kutiji sam našla njene cipele odlijepljenih đonova, potpuno mokre.

Jednom je to bio Rom. Ulazio je dva puta, sa ženom i sa mamom. Vrtio se oko broja 45, a one su mu bile navigacija: Ne! Eto je! Ostavi!
Ja sam ih razumjela, ali sam se pravila da ne razumijem. Kad sam se zagledala u njegove noge, pa u njegovu ženicu, njene ruke i nokte, zube…samo sam se okrenula i počela slagati nešto pored kase.

Krajičkom oka sam ga gledala i on je u crnim cipelama, puno elegantnijim od sebe i onoga na sebi, išetao napolje. Nikada neću zaboraviti, ukrao je cipele marke Sioux, broj 45, a svoje je gurnuo ispod stalaže. Jedva sam ih pronašla i izvukla. Ono što sam vidjela bio je čisti raspad, čak i iznutra sve izrešatano.

Jednom je to bila mlada Afrikanka sa djetetom. Ukrala je Ecco sandale broj 41, a natikače sa svojih nogu stavila je u kutiju i brzo izašla napolje. Tu sam se zaljubila u dijete koje je virilo preko njenog ramena i zato sam je pustila. Kao da je osjetilo da me mora šarmirati dok mama ukrade cipele.

Ovo uopšte ne pišem kao dobra osoba.

Ja to nisam, iako znam da ima gorih i manje dobrih ljudi od mene, ali i mnogo, mnogo boljih i humanijih pred kojima samo mogu zabiti glavu u pijesak.

Ovo govori, naravno, i o meni kao o nepouzdanom radniku. Ko bi još takvu osobu zaposlio kod sebe?!

A opet… htjeli su me. Šefovi su se mijenjali, dobijali otkaze, davali drugima otkaze. Mene su uvijek ostavljali. Da su mi rekli: Plati ukradene cipele!, ja bih platila bez riječi. Ali nisu, nikada.

Kasnije sam dobila svoj posao, pa su oni koji su mi krali cipele bivali moji klijenti.

Nisam nikada radila u prodavnici prehrambene robe, ali da jesam ja nikada ne bih vidjela kad neko jadan, siromašan, ofucan i promrznut ukrade hljeb, keks, čokoladu.

Posebno čokoladu!

Sanjala sam čokolade u ratu i da je bilo negdje ukrasti, ja bih je ukrala.
Pa, neka me tuku! I Bog neka me kazni.

Važno je klanjati se i ulizivati onima koji nam pokraše države, fabrike, radna mjesta, budžete, plate, penzije, humanitarne pomoći i trezore.
Pa, neka i tuku!
Mi ćemo, zato, pošteno namlatiti nepoštene migrante koji kradu čokolade u Bingu.

Mediha Šehidić

IZVOR FACEBOOK.