fbpx

Mladi pisac iz Živinica na svom “fejsbuk” statusu podijelio je dirljivu priču o susretu sa migrantom od prije nekoliko dana.

Pisac romana “Gordana”, Emin Malkić je bio učesnik Akademije za političke lidere, u organizaciji Peripetum mobile iz Banja Luke. Čekajući na stanici, svoj autobus za Banja Luku imao je blizak susret sa najljepšom čovjekovom vrlinom: HUMANOŠĆU!

Njegov status možete pročitati ovdje:

“Prije nekih sedam dana ili možda malo više čekao sam autobus koji je iz pravca Milića trebao doći u Tuzlu i nastaviti prema Banja Luci.
Dvije takve linije dnevno postoje. U večernjem terminu autobus ne ulazi na glavnu stanicu nego putnike pokupi na malom stajalištu tik pored nje.
Malo je kasnio, a meni prehlađenom svaki minut bivalo sve hladnije iako poprilično dobro odjeven.
Par minuta prije autobusa obratio mi se momak mojih godina. Na bosanskom ili onome što je uspio na učiti od njega za vrijeme koje je tu.
Krajnje pristojan. Nasmijan. I odmjeren.

– Brate kako ste, nabadao je gledajući me u oči.
– Dobro, odgovorih podižući palac.
– Ja, mig(a)rant, daš para, gladan, nastavljao je pokazujući nekoliko žutih kovanica u ruci.

To što je imao nije bilo dovoljno ni za sendvič i vodu koje sam ja sebi kupio prije par trenutaka da se nađe u putu.
Posljednju siću pokupio sam u tom trenutku i dao prodavačici i znao sam da su mi ostale samo novčanice za put.

Htio sam odgovoriti ono “ništa” u prevodu ništa sitno koje često koristim(o) za one koji se ovdje bave prosjačenjem.
Nešto mi ne dade.
Opet, krupniji novac mi se nije vadio jer ne znam s kim u ovo doba sam razgovaram.
Pogledam na trafiku. Otvorena je.
Zamolim ga da sačeka. Kupim još neke žvake kako bi rasitnio novac i dam mu nešto sitno. Nisam ni upratio koliko.
On još ljubazniji nego maloprije. Zahvali. Pruži ruku. I ode.

Ubrzo je stigao autobus. Na putu do prve pauze ili još duže ostao mi je u mislima.

On je ostao. U istim tim uslovima. Sa malo onih mojih novčića. Pod otvorenim nebom.

Znam da i među njima kao i među nama ima svakakve sorte. Ali, ako ih sve tretiramo kao delikvente i ovaj ljubazni čovjek platiti će cijenu.
A mi upravo to radimo.
Busamo se u prsa i govorimo kako nam ovdje nije bitno ko je koje vjere i kako se zove nego kakav je čovjek i odbijamo generalizaciju. A u isto vrijeme njih zovemo samo migranti i generalizujemo u najgorem mogućem smislu.
Zar nije bitno, narode, kakav je ko čovjek?”

Autor:
Emin Malkić