fbpx

U Intervjuu sa Dalidom Demirović, direktoricom Javne ustanove Dječiji dom u Mostaru, saznajemo da djeca sa poteškoćama u razvoju u Domu odlično funkcionišu sa ostalom djecom. Međusobno se pomažu i osnažuju zajedno za bolje sutra. Kako saznajemo, nije sve tako sjajno kada ta ista djeca izađu iz Doma, jer nemaju adekvatno obrazovanje, zgrade nisu dostupne u arhitektonskom smislu, auta su parkirana po trotoaru i otežavaju kretanje po gradu. Dalida nam je otkrila kako i na koji način je moguće preći preko ovih prepreka, međutim da li su vlasti spremne da reaguju?!

Mostarski dom nema novca za sve uposlene: Brinu o četrdesetoro djece bez  roditeljskog staranja - Impuls

Radite kao direktorica JU Dječiji dom Mostar, pa shodno Vašem iskustvu i mišljenju, kako biste ocijenili nivo poštivanja ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju i/ili određenim stepenom invaliditeta na području grada Mostara? 

Dalida Demirović: Mostar nažalost nije mnogo drugačiji ili bolji od ostatka Bosne i Hercegovine kada je u pitanju poštivanje ljudskih prava djece sa poteškoćama u razvoju. Najbolji pokazatelj lošeg stanja je pravo na jednak pristup obrazovanju. Naime djeca sa poteškoćama u razvoju imaju pravo na inkluzivno obrazovanje u osnovim školama, ali asistente u nastavi u najvećem broju slučajeva nemaju. Kada završe osnovnu školu tu tek nastaje prava diskriminacija jer oni mogu samo izabrati trenutno nekoliko smjerova a to su pomoćni krojač, pomoćni kuhar, pomoćni konobar i tu se otprilike mogućnosti zavrašavaju. Ostali smjerovi im nisu na raspolaganju te samim tim je njihovo buduće zanimanje već unaprijed određeno od strane nekoga drugog.

Pristup osobama s invaliditetom još uvijek nije moguć u većini škola, jer ne posjeduju rampe. Većina institucija nije uskladila svoje objekte u skladu sa zakonskim propisima, te nisu obezbijedili pristup osobama s invaliditetom zgradama.

Po trotoarima u gradu Mostaru su na sve strane nepropisno parkirana vozila tako da je u nekim dijelovima grada nemoguće kretanje pješacima, a kamoli osobama sa invalidskim kolicima. Zakon se mora početi implementirati u ovom dijelu naše zemlje i konačno se moraju početi sankcionisati odogovorni za njegovo neprovođenje.

Koliko štićenika broji institucija u kojoj radite i kako se uspijevate izboriti sa izazovima koje nosi rad sa djecom sa poteškočama?

Dalida Demirović: U Dječijem domu Mostar trenutno živi 37 djece uzrasta od 4 do 22 godine. Djeca sa poteškoćama u razvoju su dio našeg Doma i odlično funkcionišu. Mogu reći da su naša djeca odličan primjer kako se inkluzija provodi u djelo. Sasvim je normalno kod nas da neko nekome zaveže pertlu, da mu namjesti jaknu, da kaže okupaj se, počešljaj se, obriši se oko usta, jesi li uradio zadaću i želim da ti pomognem. Sve su to male stvari koje čine svakodnevnicu. Djeca su podijeljena u četiri grupe i kriteriji su godine i spol. Djeca sa poteškoćama imaju ista zaduženja kao i svi drugi samo što oni svoje zadatke izvršavaju uz pomoć vršnjaka. Ja sam veoma ponosna na svu našu djecu i oni su pravi primjer svima nama kako i na koji način provesti inkluziju u djelo.

Da li je sistem socijalne zaštite uređen u praksi, po pitanju zaštite i najboljeg interesa djece sa poteškoćama i  shhodno Vašem iskustvu, da li centri za socijalni rad pravovremeno i adekvatno rade na zaštiti prava djece sa poteškoćama u razvoju?

Dalida Demirović: Najveći problem je što osobe sa poteškoćama u razvoju nakon završene srednje škole ne mogu da nađu zaposlenje pa su samim time “osuđeni” na socijalu. Ono što je po meni najveći problem je to ko i na koji način će brinuti o ovim osobama nakon što izađu iz Dječijeg doma ili kada njihovi staratelji, roditelji više nisu u stanju o njima da se brinu. Mi nemamo rješenje te je ovo problem koji treba sistemski da se riješi. Osobe sa poteškoćama u razvoju treba da se osamostaljuju i pripremaju za samostalan život ili život uz podršku u zajednici. Institucija nije rješenje, jer većina njih uz malu podršku mogu samostalno da žive i rade.

Dalida Demirović

 

Moje iskustvo je takvo da mogu reći da baš i nema pravila, neki centri za socijalni rad rade odličan posao dok opet neki drugi rade minimalno, možda možemo reći da neki djeluju na pritisak zajednice ili “gase požar”. Dakle, reaguju u situacijama kada su problemi već eskalirali a takve situacije uvijek ostavljaju i posljedice na djecu. Nije ovo samo kada su djeca sa poteškoćama u razvoju u pitanju nego sva djeca koja su u porodicama u riziku od razdvajanja.

Da li imate saradnju i kako biste je ocijenili lokalnim nivoom vlasti, kao i sa Vladom Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK)  i nadležnim ministarstvima, po pitanju unapređenja statusa i života djece sa poteškoćama?

Dalida Demirović: Ne postoje sistemska rješenja, naša saradnja je na principu kada mi tražimo i vršimo pritisak oni reaguju. Oni su ti koji su odgovorni za sistemska rješenja, a oni ih ne nude. Marginalizirane grupe njima nisu u top prioritetima, te se oni tako ponašaju i u praksi. Dječiji dom Mostar unapređuje svoj rad, uključuje stručnjake u rad sa djecom kao što su logopedi, defektolozi i sl. kroz različite projekte sa našim prijateljima koji su naši donatori. Nadležne institucije su po mom mišljenju “zapale” u prošlosti te ne prate svjetske i evropske standarde. Po njima je dovoljno da dijete bude sito i da mu je toplo, barem se iz njihovog odnosa prema nama to može zaključiti.

Mi živimo u 21. vijeku, u vremenu modernih tehnologija, djeci je danas potrebno mnogo više od tople postelje i dobrog ručka da bi izrasli u sposobne i samostalne ljude.

Mi smo napravili tim stručnjaka koji rade sa djecom od instrukcija, sportskih aktivnosti, logopedskih tretmana, kurseva gitare, plesa. Naša su djeca uključena u sportske klubove u gradu Mostaru koji im ne naplaćuju članarinu, kao što su Judo klub “Neretva”, Škola sporta “Dragons”, Plesni studio “FLESH”, Škola fudbala “Donja Mahala”, Ženski fudbalski klub “Emina”, Bokserski klub “Mostar”, u kojima postižu zavidne rezultate. Moram se pohvaliti da mi imamo reprezentavice i reprezentativke, osvajače medalja na prestižnim takmičenjima, učenike generacije. To je naš ponos i naša motivacija, a u svim ovim aktivnostima učestvuju sva naša djeca, jer mi inkluziju živimo.

 Po Vašem mišljenju, na čemu je potrebno raditi kako bi se unaprijedio status djece sa poteškoćama u razvoju, kao i generalno osoba s invaliditetom u Hercegovačko-neretvanskom kantonu i da li su prosvjetni radnici (pedagozi i psoholozi) dovoljno educirani i kompetentni da mogu raditi sa djecom sa poteškoćama u razvoju ili im ipak nedostaje adekvatne edukacije?

 Dalida Demirović: Kao što sam rekla, sistemski treba rješavati probleme. Treba obezbijediti stanovanje u zajednici uz podršku, dati mogućnost djeci sa poteškoćama da upišu srednju školu smjera koji oni hoće ali i prilagoditi planove i programe u tim školama njima i njihovim sposobnostima, formirati ili dati šansu u postojećim sportskim kolektivima u kojima će oni imati pristup, mogućnost i podršku.

Sve je individualno, imamo odličnih profesionalaca, spremnih i obučenih, a imamo i onih koji su u obrazovanje sigurno zalutali.

Ja se ovom prilikom želim zahvaliti svim divnim prosvjetnim radnicima koji ulažu trud, koji su empatični i koji sami sebe dodatno edukuju kako bi pružili najbolje obrazovanje našoj djeci.

Škole su pored sportskih kolektiva naši najveći partneri i zahvaljujući našoj odličnoj saradnji mi vidimo rezultate. Obrazovanje je jedna od najvažnijih stvari u našem Domu i rezultati u školi se stimulišu i nagrađuju. Moj je stav da samo obrazovan čovjek može biti nezavisan i slobodan, te je to jedan od razloga zašto se kod nas u našem radu toliko ulaže u obrazovanje. Sa dobrim obrazovanjem dolazi dobar posao, a sa dobrim poslom i lakši i bolji život. U svemu je naravno najvažnije da djeca biraju ono što vole da rade za svoje buduće zanimanje, a ne ono što je neko drugi odlučio.

Da li sistem socijalne zaštite ponekad i zna zakazati, pa se dešavaju propusti po pitanju oduzimanja poslovne sposobnosti?

Dalida Demirović: Svako dijete je individua za sebe i tako mu se mora pristupati. Mi smo u Bosni i Hercegovini nekako navikli da se neki poslovi samo rade formalno i da se ide lakšim putem. Proces oduzimanja poslovne sposobnosti nije jednostavan, centri za socijalni rad se uglavnom teško odlučuju na taj korak, ali je on u nekim slučajevima neophodan zbog budućnosti i dobrobiti te osobe.

Iako se Mostar smatra urbanom sredinom, prema Vašem mišljenju, da li su djeca sa poteškoćama u razvoju izložena stigmatizaciji i diskiminaciji?

Dalida Demirović: Inkluzija u obrazovanju je i ovakva kakva je trenutno, po meni još uvijek ni blizu dovoljno dobre, napravila pozitivan pomak. Osobe sa poteškoćama u razvoju su dio društva, susreću ih djeca u školi, nastavno osoblje i to je već jedan korak naprijed. Naravno postoji još jedan broj ljudi koji to ne prihvata i tome se odupire. To se najbolje osjeti kada se nađemo u stvarnoj životnoj situaciji, kada sa našim djetetom u razred ide osoba sa poteškoćama u razvoju, tu vidimo ko smo i kakvi smo, a i kakvi su drugi ljudi, roditelji. Djeca Dječijeg doma u Mostaru u ovom slučaju mogu poslužiti kao primjer svima nama, oni inkluziju žive i uživaju u našim različitostima. I zbog njihovog odnosa prema našem Ajdinu, Pozderu, Džemi, Alisi – ja sam posebno ponosna na njih!

(globalanalitika.ba)