fbpx

Supružnici Ana (29) i Veljko Nešić (29) imaju zajednička interesovanja: ljubav prema tradiciji, svemu onome što je domaće i proizvedeno na selu. Zajedno su od vremena kada su imali po 18 godina, a do sada su proputovali zemljom uzduž i poprijeko, obišli brojna sela, manastire, vidikovce, planine, rijeke.

Ana je odrasla u Mataruškoj Banji, a Veljko u Beogradu. I u porodici Vukašinović i u porodici Nešić oduvijek su se cijenile iskonske vrijednosti, patriotizam, istorija, domaćini, zdrava hrana, a tako je danas i u Aninom i Veljkovom braku.

Ona je završila FON i menadžer je prodaje, a Veljko Pravni fakultet i radi kao advokat.

Vjenčali su se kada im je bilo 28 godina, a jedna od misija u zajedničkom životu bila je da okupe male proizvođače sa sela i iz grada na jednom mjestu i da ih predstave u virtualnom svijetu.

Grupa koju su otvorili na fejsbuku „Mali proizvođači hrane u Srbiji“ već ima oko 30.000 članova, a plan je da se u narednom periodu iz toga izrodi sajt na kojem će svi proizvođači moći da ponude svoje proizvode i ispričaju kupcima svoje priče.

Jedna od fotografija iz porodičnog albuma mladog para nastala je na Kopaoniku

„Veljko i ja smo odavno o tome pričali. On je zamišljao da napravimo onlajn pijacu gde bi ljudi lako mogli da dođu do proizvođača koji imaju super proizvode, a svima su nam manje-više nedostupni. U međuvremenu su se pojavile razne platforme, ali su sarađivale samo sa odabranim slojevima proizvođača. Nijedan sajt nije imao bazu svih proizvođača, već samo onih sa kojima su se dogovorili oko prodaje. Podržavamo ovakve sajtove, ali mi smo željeli da napravimo nešto drugačije“, objašnjava Ana.

Nakon publiciteta koji je dobila sa svojim blogom „Ručak za 200 dinara“ koji piše od 2018. godine Ani su počele da se javljaju velike korporacije i prehrambeni lanci sa idejom da ih reklamira. To se nije poklopilo sa njenim vrijednostima, jer je oduvek željela da podrži male proizvođače, ali joj je ujedno želja da ostvari svoj poslovni san još više porasla.

„Ako na mom blogu napišem tekst „Zašto mislim da je bolje kupovati na pijacama, a ne u supermarketima“ i onda prihvatim da budem ambasador nekog trgovinskog lanca, tada bih pogazila sve ono za šta se zalažem. Vremenom sam odbijala sve te ponude za saradnju, ali mi se zato ideja o promociji malih proizvođača iskristalisala“, sjeća se.

U fejsbuk grupi trenutno ima oko 200 prijavljenih proizvođača, odnosno oko 30.000 članova, od kojih je najviše kupaca.

Najtraženiji su sviježe voće i povrće, kao i sirevi, suvomesnati proizvodi, med, likeri.

„Javljaju nam se ljudi iz cijele zemlje, a imamo i članova iz dijaspore. Recimo, naši ljudi iz Njemačke naručuju proizvode koji im se šalju poštom ili na drugi način. Vrlo je zanimljivo da su među najpopularnijima ovih dana ratluk, sirup od maslačka, špargla i med. Neočekivane stvari se dešavaju, ljudi nam se javljaju da nam kažu da im je prodaja drastično skočila“, dodaje Veljko.

Nešići su bili na odmoru u Prizrenu

Ana se sjeća djetinjstva koje je provela u majčinom kraju, u Dragačevu i kaže da su joj tamošnji rođaci bili najveća motivacija za pokretanje platforme.

„Cijelog djetinjstva sam gledala koliko im je bilo teško i koliko je teško napraviti hranu i biti poljoprivrednik.”

„Zato ko god može treba da pomogne malim proizvođačima i da im olakša plasiranje proizvoda. Njima nedostaje iskustvo u predstavljanju na internetu, treba im vrijeme da nauče kako se radi na društvenim mrežama, kako se kače objave. Ljudi obožavaju priče o malim gazdinstvima i porodicama, ali ako napišete samo „Med, bagrem, 800 dinara“ to neće imati isti efekat kao kad objavite sliku bake koja ga pravi i cijeli ambijent iz njenog domaćinstva. Zbog toga smo Maja Petrović, autorka bloga „Vitki gurman“ i ja pokrenule projekat u kojem spajamo vlasnike gazdinstava i konsultante koji će im dati besplatnu marketinšku pomoć. Interesovanje je ogromno“, kaže Ana.

Ovaj mladi bračni par se trudi da jede samo domaću hranu i da je kupuje direktno od proizvođača.

Oni se hrane po principima „slow food-a“, lokalno kupuju sve što mogu, hrane se kod kuće i gledaju da u supermarkete idu samo kad moraju.

„Nikad nam nije teško da sačekamo i po tri meseca da nam stignu domaći pilići. Ove godine smo kod mene u Kraljevu zajedno sa mojim roditeljima odimili meso za našu porodicu. Prije neki dan sam išla do Stepojevca da bih uzela domaća jaja od jedne žene, jer nisam željela industrijska. Poenta je da maksimalno izađemo iz zone komfora i da nam, kada kupujemo, ne bude teško da uložimo trud da bismo napravili pravi izbor“, objasnila je Ana za Priče sa dušom.

/pricesadusom.com/