fbpx

Bijeljina: Doktor za vrijeme

by | jun 4, 2021 | Novosti, Vijesti

Popravljanje satova je kao neurohirurgija. Iako mnogi misle da su zbog digitalizacije osuđeni na propast,  sajdžije će reći da je vrijeme neuništivo, a samim tim i oni. Boško Stojanović, rođeni Fočak,  sociolog po struci, već deset godina popravlja satove u svojoj sajdžijskoj radnji u Bijeljini. Boško je optimističan kad govori o budućnosti ovog posla. Optimizam je,  čini se, i njegov zaštitni znak u čiju radnju mnogi rado svrate i onda  kada njihov sat ne treba ruku majstora, nego lijepu riječ. Kaže da nastavlja porodičnu tradiciju  zanatskih poslova. Zahvaljujući djedu Vlatku naučio je mnoge zanate i dobio dobre duhovne  pouke koje su ga vodile kroz život. Boško u radnji ima nekoliko satova koji datiraju iz 1905. godine, a  kod kuće ima sat koji je proizveden 1837. godine. Ima, kaže, i sat od Engleskog princa koji je  zaposlenima u jednom  golf-klubu, gdje je i on radio, lično dijelio sam princ Charles.

Od kuda zanimanje za zanat sajdžija?  

U vrijeme interneta, kompjutera i tehničkih dostignuća, smatram da njegujem našu istoruju i  tradiciju. Sajdžijski posao je zanimljiv, svaki put u ruke mi dođe drugačiji sat. Različiti su, baš  kao i ljudi koji ih nose. Neko je jednom rekao: ,,Ljudi su kao i satovi – jedni kasne, drugi  brzaju, jedni su lijepi na oko a drugi su kvalitetni…“‘ Još od djetinjstva me je interesovala  mehanika i razni mehanizmi kako to da možeš od mrtvog materijala da stvoriš nešto da živi.  Fascinirala me ta misao da mi možemo da damo život nečemu što ne bi postojalo da nije  prošlo kroz naše ruke, kao što je naš praotac Adam prošao kroz ruke Tvorca koji mu je dao  život. Za obavljanje ovog posla potrebna preciznost, strpljenje i posvećenost, ali i ljubav  prema zanatu i novom stvaranju. Puno sam putovao, u različitim gradovima živio i raznim  poslovima se bavio. Nakon Foče otišao sam u  Beograd na studije a odatle u Banja Luku,  zatim u Sarajevo, Gradišku, Tuzlu i Derventu. Godine 2005. odlazim u Englesku gdje ostajem  dvije godine, a onda u Ljubljanu, u kojoj sam proveo tri godine. Nakon Ljubljane put me  ponovo vodi u Beograd, iako tamo imamo i kuću, odlučio sam da odem, jer me sva ta gužva i  jurnjava i takav užurban život nije više privlačio. U Prnjavoru sam radio kod jednog prijatelja  sajdžije, a odatle sam otišao u Sremsku Mitrovicu a odatle sam došao u Bijeljinu i otvorio  samostalnu sajdžijsku radnju, na prijedlog jednog prijatelja koji mu je rekao da je Bijeljina  grad u kom je, dok je bila mnogo manji grad, bilo osam sajdžija, a da se taj broj sveo  samo  na jednog.

Vidimo u vašoj radnji puno antikviteta osim izloženih satova. Koju ideju imate tim  skupljanjem? 

Jedno vreme mi se javljala ideja da otvorim muzej satova koji bi bio, pored etno sela Stanišić i manastira na Pet jezera još jedna atrakcija više u našem gradu. To još niko nema na Balkanu pa bi to bila dodatna vrednost za ovaj grad. U mojoj radnji možete čuti istovremeno  otkucaji desetak starih zidnih satova, svaki od njih ima drugačiji rad i zvuk, zbog čega su mi prirasli srcu, a posebno mi je drag jedan drveni koji još uvijek radi iako ima drvene zupčanike. Pored toga što od zaborava čuvam stare satove, u radnji sam izložio stare  novčanice, foto aparate, tranzistore, novine, pegle, lampe i fenjere, gramofonske ploče, značke i markice.  Svi ti stari predmeti podsjetnik su na našu davnu prošlost. Ovi pomalo  zaboravljeni predmeti predstavljaju svojevrstan vremeplov u koji se može uskočiti i pustiti maštu da odsanja neki san o tim predmetima i događajima kroz koje su oni prošli. Kolekcija raznovrsnih starina počela se formirati slučajno, 1973. godine, kada smo se iz stare preseljavali u novu kuću kada sam u ruci držao veker koji su mi dali da prenesem prilikom  preseljavanja iz stare u novu kuću. Danas sam vlasnik velikog broja različitih dragocjenosti i većina tih predmeta dio su mog djetinjstva koji mi bude lijepa sjećanja. Prvo sam odlučio da čuvam stari plavi veker, a onda i novčanice među kojima je jedna od 500 milijardi za koju mislim da je do sada najveća u svijetu. Tad smo svi bili milijarderi, tako da nam se ostvario i taj san, sa osmehom kaže Boško. U kolekciji imam i čuveni ruski fotoaparat ,,smena 8“ koji  je dugo važio za najbolji uređaj te vrste a dostupan svima a najvise se sjeća fotoaparata Polaroid koji je odmah pravio slike. Nije više trebalo puno vremena i čitava jedna soba za razvijanje filmova i kačenje slika, sad je sve to stalo u jednu malu kutiju.


Šta sajdžijski zanat predstavlja danas? 

Ljudi danas satove nose više kao nakit ili modni detalj koji je dodatak uz neku garderobu a  ne kao sat za pokazivanje vremena. Prije su satovi bili isključivo mehanički, danas ih je sve  više na baterije, a u posljednje vrijeme i pametnih satova. Sada ljudi većinom dolaze da na satu promijene bateriju ili narukvice na ručnim satovima. Međutim, ima i onih koji popravljaju satove koje su naslijedili od svojih očeva, majki ili baka i djedova ili su im uspomena na važne događaje i jubileje. Dešava mi se da ljudi koji kad dođu kažu da ne mogu bez sata, kad im nije na ruci osjećaju se kao da su bez ruke, što pokazuje koliko smo mi formirani sa navikama, sve je dobro dok su to pozitivne navike kaže Boško. Jedan mali vremeplov je tu kod nas u Bijeljini pa svako može da svrati i uskoči u njega i uživa u njemu.

(Mitar Simikić/mionama.ba)

Pratite CAT BIH

Instagram

Vijesti

CAT Patrola

PodCAT sa Malikom

Sa mačkama u zajednici