fbpx

Odrasla na selu, u radničkoj, rudarskoj porodici u kojoj se uvijek ustajalo rano. Radilo i učilo istovremeno. Školovala se do srednje škole u Banovićima, a onda u Tuzli stekla diplomu učitelja, što je njeno prvo zanimanje u plavoj radničkoj knjižici. S ukupno četiri godine prakse u osnovnoj školi, shvatila da nije spremna na radni vijek u učionici i da želi više dinamike. Znanja iz ove škole, poput psihologije, didaktike, metodologije rada sa djecom, muzičkog obrazovanja, a naročito pisanja koristi danas i svakodnevno u poslu koji radi na Televiziji Tuzlanskog kantona, primarno u obrazovnom i dokumentarnom programu.

Azra Mešić, je nakon Učiteljske škole studirala na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i u ovom gradu stekla diplome žurnaliste, te magistra žurnalistike i to u oblasti koja se temelji na komunikologiji digitalnog doba i marketinga na internetu. Na tome danas temelji i svoj komercijalni angažman kao PR konsultanta, content writera i advertisera, ili u slobodnom prevodu kreatora oglasa za društvene mreže koji obično ide u paketu sa drugim uslugama multimedije.

  • Za početak nam reci kada si shvatila da je novinarstvo tvoj poziv?

Tek kad sam od njega zaradila svoju prvu platu. Nama je u Banovićima, svima koji diplomiraju na bilo kojem univerzitetu i zatraže prvo radno iskustvo Rudnik Banovići omogućio da u bilo kojoj oblasti koju ima u njegovim pogonima odradimo volonterski ili pripravnički staž. Ima tu mjesta i za injženjere ne samo rudarstva, nego i mašinstva i tehnologije, za ekonomiste, za pravnike, ali i nas žurnaliste jer Rudnik ima jednu improvizovanu redakciju koja priprema i štampa interni list i održava web stranicu. Moja prva plata bila je 200 KM. Za nju, cijelu sam kupila polovnu akustičnu gitaru, koju sam do tada silno željela imati.

  • Pored novinarstva, fotografija i video produkcija tvoja velika ljubav?

Da. Prilično sam kasno osvojila fotoaparat. Nisam prošla onaj proces stvaranja analogne fotografije, izrade u laboratoriju. Ali sam se pomalo edukovala o tome kroz članstvo u Foto klubu Tuzla, sadašnjem Foto kino klubu u ovom gradu. Kadriranje sam naučila na jednom kursu BBC-a koji smo imali na fakultetu. Ostalo je sve došlo kroz vježbu i na temelju iskustava drugih fotografa koji pišu na internetu ili se snimaju za videoservise. Spajanje novinarstva i fotografije, odnosno pisanja i videoformata nametnulo se logičnim slijedom. U vremenu digitalizacije mi novinari se moramo prilagoditi potrebama tržišta. Fotografije sam u početku izlagala, na domaćim klubskim i međuklubskim izložbama. Dobila sam i nekoliko priznanja. Ali vrijednije od toga mi je što sam kroz druženje sa fotografima iz naše zemlje i zemalja okružena upoznala mnogo divnih ljudi s kojima danas prijateljstvujem što kroz živi kontakt, što kroz društvene medije, a bogami i kroz rad na nekim zajedničkim projektima. Nas je spojila Asocijacija za umjetničku fotografiju Bosne i Hercegovine, koja je najstarija građanska organizacija u zemlji. Na stogodišnjici ove asocijacije koju smo obilježili jednim divnim fotosafarijem u Hercegovini i izložbom u Prozor Rami 2010. godine, ja sam se nekako oprostila od umjetničke fotografije i zajedno s Almedinom mojim mužem krenula u tom nekom smjeru da to što smo naučili i iskusili pretvorimo u posao.

  • Zaposlena si na RTV TK, majka jednog dječaka te sa suprugom vodiš uspješan biznis TRITON PRODUKCIJU. Koliko je izazovno raspodijeliti vrijeme i na kraju stići sve obaveze te se dovoljno posvetiti sebi i najbližim?

Radim u kolektivu RTVTK već 15 godina. I iskustvo iz ovog medija je moj takoreći najvrijedniji kapital. Mi, kao što znate, u bosanskohercegovačkim medijima ne radimo u savršenim uslovima. I to nas na neki način tjera da se snalazimo. Mi novinari, na uslovno kazano malim medijima smo sami sebi na dnevnoj bazi i producenti i reditelji i vrlo često montažeri, urednici video materijala. I onda smo sami sebi tehnička podrška za upload i plasman sadržaja na Internet stranice, video kanale i slično. Osim toga, smišljamo projekte, predlažemo teme, istražujemo kako publika reaguje na određeni sadržaj i na temelju toga radimo dalje. Imala sam priliku da na nekim zajedničkim seminarima svoje znanje stečeno u redakcijama Radija i Televizije TK uporedim sa znanjima mojih kolega koji rade u velikim medijima, gdje na teren ide ekipa od 5-6 ljudi, za razliku od nas gdje smo samo kamerman i ja. Onih koji za svaki posao imaju tim producenata, urednika, lektora, snimatelja, ton majstora, videoeditora, grafičku podršku. I mogu vam reći svaki put sam bila ponosna na ono što znam i što znaju raditi sve moje kolege ne samo iz tuzlanskih medija, nego i drugih medija poput ovih čije je sjedište u Tuzli. Ovo mi je iskustvo mnogo pomoglo da se lakše snađem u drugom poslu koji radim. Triton produkcija je mala porodična agencija aktivna uglavnom na internetu gdje radimo nas dvoje. Muž i ja. I imamo mali kreativni tim koji čini nekoliko freelance dizajnera, dva-tri fotografa koje angažiramo po potrebi. Almedinu to isto nije primarni posao. On radi u IT industriji. Za veliku kompaniju održava računarske mreže i servere. Uvodi tehnologiju u proizvodnju. Triton koji nosi ime našeg endemskog bosanskog vodozemca je nekakav patriotski doprinos lijepome. I mi kroz ovu djelatnost koja je nastala iz hobija stvaramo isključivo pozitivne priče. Promoviramo domaće proizvode, usluge, turizam, ugostiteljstvo, hotelijerstvo. I mnogo događaja, mnogo lijepih videozapisa unazad 20 godina smo uradili za našu lokalnu zajednicu. Za Banoviće. Ta arhiva je već historijska, a nije imala nikakav drugi nego lokalpatriotski karakter. To je mjesto gdje smo oboje odrasli i gdje odgajamo naše dijete. Ammar sad ima 7 godina. Završio je prvi razred škole. Sve što s njim ne stižemo mi, nadoknade naši roditelji. Almedinova majka prije svih, koja ga je i čuvala, hranila, igrala se s njim i sad to čini, sve vrijeme dok smo mi radili na terenu. Mnogo sam joj zahvalna na tome.

  • U toku pandemije izmontirali ste gotovo cijeli program TV ŠKOLE koji je emitovan na RTV TK. S obzirom da smo se svi našli u novim nepoznatim situacijama, kako je to proteklo?

To je bio najnormalniji doprinos javnog servisa u situaciji koja je zadesila Tuzlanski kanton. Nisam ga samo montirala, nego i smislila koncept, napravila špice, najave, metodologiju i dinamiku objava na internetu, da svakom učeniku obezbijedimo sadržaje za nastavu za cijelo drugo polugodište. Nisam bila sama u tome. Redakcija dokumentarno-obrazovnog programa realizirala je projekt, ali pod stručnim nadzorom Ministarstva za obrazovanje i nauku, te Pedagoškog zavoda TK. Pred kamerama su bile najhrabrije i najbolje učiteljice koje Tuzla, ali i ovaj Kanton ima. Kamermani su se mijenjali, ali su snimanja trajala po cijele dane i trebalo je stojati na nogama i pratiti sve. Za ovaj smo posao dobili nebrojeno mnogo lijepih pozitivnih poruka, učenika, roditelja, drugih prosvjetnih radnika. I ponosna sam na to. Ponosna na sve koji su TV školi dali dio sebe.

  • Šta je najljepše u vezi Vašeg posla?

To kad ljudi primijete trud. Kad odreaguju na ono što im plasiramo.

  • Najveći izazov u Vašem poslu?

Ostati zdrav. Stresno je. Svaki projekt ima termin. Za emitovanje. Isporuku. Upload. A rokovi su prilično kratki.

  • Na šta ste najviše ponosni?

Na to što sam sve što imam stvorila poštenim radom.

  • Koje odlike treba da ima jedna SUPER ŽENA?

Ma ja ne znam to. Ljude ne dijelim tako. Žena je za mene čovjek. Nisam osjetljiva na te spolne razlike, osim u dijelu koji nam je, ono, omogućio šerijat. Za nas vjernike, za žene, to je najbolji zakon koji štiti ženu, kao damu o kojoj muškarac treba da brine. A ona da ima dovoljno vremena da odgaja djecu i bude uvijek u prilici da čuva dobru atmosferu u porodici. Za mene je super žena svaka zadovoljna djevojka, supruga, majka, sestra, snaha, svekrva, punica. Ona koja okuplja ljude oko sebe.

  • Koja žena Vas inspiriše?

Ona koja uspije da balansira između porodice i karijere da nijedna ni druga strana ne bude na gubitku.

  • S obzirom na obim posla, da li imate slobodnog vremena, ukoliko da, kako ga provodite?

Ma nemam slobodnog vremena. Nekako sam na to istrenirana od djetinjstva. Tješim se spoznajom da spavam kao Nikola Tesla – nikad duže od 4 sata. A sad je svako od nas, mislim na moju generaciju, u nekakvom vrhuncu aktivnog života. Meni je 38. Ja sam riješila neka životna pitanja. Sad investiram u samoodrživost, da bih za nekih 5-7 godina mogla da usporim i uživam. Da odmorim. Onda me pitajte o tome. Onda, kad vani iznesem bicikl iz spavaće sobe u kojoj ni kriv ni dužan živi godinama.

  • Kako se motivišete?

Volim poslove kojima se bavim. I ovaj novinarski i ovaj snimateljski i onaj koji iziskuje duge konsultacije sa klijentima. Oni su mi prilika da otputujem. Da odem na mjesta gdje nikad ranije nisam bila, ili možda da me posao ne odvede, tu nikad ne bih ni došla. Svakodnevno upoznam nekog novog. Mnogo komuniciram s ljudima. Doznam koješta. Učim. Moji sagovornici u obrazovnom programu su uglavnom učitelji, profesori, akademski građani, istraživači, talentovani učenici, studenti, inovatori. Dijelom i obrazovne vlasti s kojima već deceniju i po pratim sve obrazovne reforme od predškolskog do visokoškolskog nivoa. Učestvujem u tome. Ne opterećuju me. Tražim primjere pozitivne prakse koji motivišu. S druge strane klijenti Triton produkcije su uglavnom poduzetni ljudi. Oni koji realizuju ili promoviraju već realizovane poslovne ideje. To su investitori. Ljudi koji plaćaju poreze i grade ovu državu. I s njima se motivacija podrazumijeva. To su ljudi koji nemaju vremena za komentare negativne prirode, za politiku, za bilo šta osim onoga čime će unaprijediti svoj posao. I ja sam rado u tome. To mi je najbolja motivacija.

  • Šta jedna žena ne smije sebi nikada dozvoliti?

Da trpi poniženja bilo koje vrste.

  • Šta biste poručili mladim djevojkama kao svojevrsnu motivacionu poruku?

Glavu gore!

Nikad nećete biti mlađe, ljepše i sposobnije nego što ste danas. Odvažite se i krenite ostvarivati to o čemu maštate.

 

(zenski.ba)