fbpx

“Za uživanje u teatarskim predstavama, bilo da je riječ o djeci, odraslima, ili glumcima na sceni, nije potrebna samo ljubav prema pozorištu, već i kašičica manira te prstohvat lijepog ponašanja koje dolikuje boravku u svakoj kulturnoj instituciji”, kaže Marko Dukić član Nevid teatra iz Banjaluke, koji je autor i reditelj prvog bh. animiranog pozorišnog bontona za djecu i odrasle. Radi se o animiranom polusatnom filmskom ostvarenju, nastalom u okviru projekta “Obrazovanje kroz igru”,  koji  na zabavan način približava neka pravila ponašanja prije, tokom i nakon predstave kako bi publika nesmetano uživali u pozorišnom izvođenju.

Teatarska pedagogija

“Gledanje animiranog bontona preporučuje se u velikim količinama. Do deset puta dnevno”, kaže njegov autor, te naglašava da Nevid teatar kroz godine svoje prakse kao jedno od osnovnih načela svog rada promiče pitanje teatarske pedagogije, odnosno odgajanje novih generacija teatarskih posjetilaca.

Ovaj animirani pozorišni bonton premijerno je prikazan publici u banjalučkom Banskom dvoru, prilikom predstavljanja rezultata projekta “Obrazovanje kroz igru”, a sada je putem web paltforme  obrazovanjekrozigru.com dostupan i široj publici. Autor Marko Dukić, potpisuje i ilustracije za ovaj animirani film, te dizajn likova, animaciju, muziku, zvučne efekte i montažu. Naratorka je Smiljana Marinković, lektorka Nataša Kecman, flauta je u muzici filma svirala Nataša Vukojević Dukić, a dizajn zvuka je uradioAlbert Bojan Savić.

Marko Dukić, autor animiranog pozorišnog bontona, te glumac i autor Nevid teatra, je u razgovoru za platformu Mreže za izgradnju mira kazao kako su u ovom teatru imali prilike da razgovaraju sa djecom tokom svih godina bavljenja teatrom, te su mnogo toga naučili o njihovom razumijevanju i percepciji teatra, te oblika ponašanja unutar ove kulturne institucije.

– Mogli smo kroz različite vidove tatarskog rada sa djecom, te kroz izvođenje predstava u školama, saznati kako djeca funkcionišu u pozorištu. Tokom izvođenja naših predstava u godinama ranije, mi smo neprestano imali na umu da teatar ima i svoju odgojnu funkciju, koja je iznimno značajna u širem društvenom i kulturnom smislu.  Nastojali smo interaktivnim predstavama, te intervencijama u trenutku, pokazati šta su zapravo pristojni i poželjni oblici ponašanja u teatru, a šta oni manje lijepi koji ometaju izvođenje predstave.  Imao sam priliku da se obratim hiljadama djece i da vidim kako se djeca ponašaju u tim situacijama. Uspostavljamo direktan odnos i mogu reći da u toj situaciji velika većina djece, koja u pozorište dođe bez roditelja, poslušaja i usvoji ono što im kažemo. Jer djecu, ukoliko im to na pravi način predstavimo, takve stvari zanimaju. Ali to su rijetke situacije da djeca dolaze u pozorište organizovano sa školskim prijateljima. Djeca su slobodna prilikom gledanju predstave kada su sama bez roditelja, pojasnio nam je svoja iskustva sa najmlađim kategorijama teatarske publike Dukić.

Naš sagovornik kaže da su često u okviru predstava koje izvode na sceni, pravili male pedagoške ekskurse, kako bi djeci skrenuli pažnju na ispravne načine recepcije teatarske umjetnosti. Drugim riječima, kako dodaje Dukić, nastojali su djeci pojasniti razliku između biskopa i pozorišta, te koliko u pozorištu šuškanja, zvonjenja mobitela zapravo ometaju neometano izvođenje predstave.

– Ono što je suština jeste da stvorimo uslov da kroz igru djeca nešto zanimljivo nauče. Da im obezbijedimo da gledaju teatarske predstave neometano i sa pažnjom. Naša je praksa da se na takvu vrstu odgoja ne ograničavamo samo u standardnim obraćanjima prije predstave, već i tokom samog izvođenja predstave, kaže autor animiranog pozorišnog bontona.

Razgovor i promišljanja

Kako Marko Dukić još naglašava, igrajući predstave od škole do škole, spoznao je koliko je veliki uticaj pozorišta na djecu, ukoliko im se na pravi, odmjeren način obraća sa scene.

– Nemaju svi mogućnost da idu u pozorište. Djeca sa selo pogotovo. Ono što mi radimo, jeste nastojanje da što više izvodimo svoje predstave u manjim ili ruralnijim sredinama koje nemaju svoja pozorišta, te time nisu u mogućnosti da se teatarski obrazuju. Moje iskustvo je da takva djeca, koja nemaju često priliku biti u teatru, češće mnogo pažljivije prate izvođenje na sceni nego djeca u gradu, kojima je ta mogućnost stalno pružena. Naše predstave su zbog toga uglavnom interaktivno koncipirane, tako da djecu uključujemo u samu predstavu tokom cijelog njenog igranja. Djecu time potičemo na razgovor i promišljanja. Tražimo od njih da postavljaju pitanja i postavljamo im pitanja. Na primjer, predstava “Čudesni kontinenti” Nevid teatra je interaktvina predstava kojom učimo djecu o bogatstvu i raznolikosti naše planete, djeca su praktično kooizvođači gotovo svake naše predstave, ističe Marko Dukić.

Dukić smatra da obrazovanje neizostavno u svakom smislu treba sadržati igru, te uključivati teatarske oblike vaspitanja.

– Svaka škola bi trebala imati bar jednu dramsku sekciju, da bi djeca bila dio tog procesa. Ali to je, šta bi bilo kad bi bilo, jer nemamo sistemski riješene mnoge probleme unutar obrazovanja. Pozorište uči mnogo čemu, još od svojih antičkih početaka služilo je i u svrhu poučavanja. Ono je neki vid ekstroventnosti života, koji nas oslobađa barijera i strahova u komunikaciji. Teatar definitivno oslobađa djecu, oslobađa ih pritiska naučenih pravila, nauči ih da se bolje snalaze u situacijama kada su pod pritiskom, zaključio je u razgovoru Marko Dukić, glumac i autor animiranog pozorišnog bontona.

(mreža-mira)