fbpx

Već 2 mjeseca fali mi osjećaj nedjeljom da u 16h budem spremna na autobus i idem za Tuzlu.

Ostavljajući roditelje i brata kući.Išla sam , kako sad već zovem “svojoj kući”. Zapravo, našoj domskoj kući.

Svi smo se rado nedjeljom na hodniku mimoilazili i tražili način da ne učimo, osim ako je neki važan ispit sutra.

Ove godine sam po prvi put bila među starijima u domu, dom za kojeg sam rekla da nikad ne bih tu živjela, jer eto nema kuhinje. Ali, zapravo taj isti dom mi je ponudio stubišta na kojima sam spremala seminarske, takmičenja i prezentacije.Prolazila duboko u svojim mislima dok se pogled protezao do stadiona Slobode.

Dom u kojem se hladnoća osjetila po tabanima, a u srcu toplina zato što radim i napredujem, malo po malo.

Stubišta na kojima je jedino bila dobra jačina interneta, sredinom mjeseca, pa se znalo rutinski, početak mjeseca 4G ide sa mobitela, sredinom na hodniku visim i po riječima docimera i docimerki, “opet nešto radim”.


U domu sam naučila poštovati starije, dijeliti wc sa 20-ak osoba i odgovorno se ponašati.

U domu sam upoznala toliko dragih i čistih lica. Plemenitih. Mjesto u kojem se sastaju različiti karakteri, ambicije i duše. Duše.

U domovima ih mnogo ima onu pravu istinsku dušu. Uglavnom su to djeca vrijednih roditelja.Djeca iz radničkih porodica.

U domu naučite ko ste, kakvi ste i šta znači biti obziran prema drugima.


Svima koji su ikada dijelili neki od domova sa mnom, hvala Vam na prelijepim momentima, jutarnjim buđenjima ili rođendanima u 00:00. Svi su se rođendani znali.

Imali smo zajedničke frižidere, stare ali u kojima niko nije imao obraza uzeti ničije. Ni mrvu. Čestita Bosanska djeca

Autor: Amra Avdaković