fbpx

Sa umjetnicom Almom Gačanin razgovarali smo o njenoj izložbi “Workout”, koja je nedavno predstavljena u Galeriji Zvono u Sarajevu.“Workout” je, kako kaže Gačanin, izložba crteža malog i velikog formata koji su nastajali u protekle dvije-tri godine. Serija od pedeset crteža, prema riječima ove umjetnice, predstavlja presjek rada koji se odvijao u različitim uvjetima i na različitim destinacijama u pomenutom periodu.

– Unutar ove cjeline mogu se prepoznati različiti pristupi crtežu u formatu, sadržaju i tretmanu. Za manje formate s početka ciklusa karakterističan je tretman figure u neodređenom prostoru, kao da se one nalaze u nekoj matrici bez jasno definisanog konteksta, dok na većim formatima one osvajaju prostor i situacija se u likovnom smislu u potpunosti mijenja. Crteži su inspirisani tjelovježbom kao jedinim oblikom fizičkog rada u periodu nezaposlenosti i dokolice, no istovremeno služe kao ilustracija za bilo koji oblik fizičkog rada na poslu koji se odvija po modelu treninga, tj. ponavljanje određenih aktivnosti u serijama ili bjesomučno ponavljanje samo jedne aktivnosti u seriji koja se ne završava.

Izvođačice radova/vježbi su avatari koji se pojavljuju u grupama, noseći sa sobom određenu emociju ili raspoloženje, od bezbrižnosti/pasivnosti do iskazivanja moći/uspostavljanja kontrole nad situacijom. Poigravanje mitskim elementima poput zmijskog jezika ili vagina dentate, te naglašavanje groteskne ženskosti u prikazivanju neseksualizirane golotinje ima za cilj poremetiti konstrukte patrijarhalnog kapitalizma i diktate popularne kulture, objašnjava Gačanin svoj rad.

Proces rada koji je sada uobličen u ovoj izložbi, kako ste naglasili, trajao je uz Vašu potragu za poslom, na koji način se na umjetnicu danas odražava taj prekarijatni segment egzistencije?
– Proces se nastavio i nakon pronalaska posla, te mislim da odražava lične borbe za opstanak i borbe na poslu u većem dijelu ove serije. Trening se u svakom smislu promijenio za mene kada sam počela raditi x smjene u avijaciji i možda prvi put osjetila višedimenzionalnu prekarnost koja obuhvata razne nesigurnosti, ogroman stres, strahove i nejednakosti. Ipak, ne posmatram sebe kao odvojeni entitet od drugih nastradalih od prekarijata, samo zato što sam umjetnica, mada je umjetnički i kreativni sektor jako pogođen lošim uvjetima, pogotovo sada zbog pandemije, ali stvarni akteri prekarnosti su većinom migranti, nezaposleni mladi i žene bez obzira na vrstu zaposlenja ili profesiju. Rekla bih samo da mi umjetnost i želja da stvaram pomaže da preživim i iznova pronalazim smisao u sve više sistemski obesmišljenom životu. Idealan/na radnik/ca je mlad/a, vrijedan/na, uvijek dostupan/na bez društvenog i porodičnog života i svako odstupanje od ovih nerealnih zahtjeva dovodi do produbljivanja prekarnosti. Prekarni rad se smatra dobrovoljnim izborom kod kreativnih radnika/ca, umjetnika/ca, te se na taj način umjetnik/ca postavlja kao egzemplarna figura postfordističkog radnika/ce, kao dinamičan, fleksibilan i kreativan pojedinac koji zahtijeva posebne uvjete rada, što doprinosi romantizaciji prekarijata.

Na koji način se u okviru Vaše postavke reflektuje poslovica u zdravom tijelu zdrav duh?
– Smatram da je fizička aktivnost jako bitna za očuvanje psihičkog zdravlja, tu uopće nema dvojbe i baviti se sobom, svojim zdravljem i izgledom je zaista luksuz koji iziskuje malo vremena i malo novca, a toga nam danas uvijek nekako manjka. Skoro dvije godine sam provela radeći posao za koji je od same obuke bilo neophodno biti u top-formi, izuzetnog zdravlja, što podrazumijeva apsolutno podređivanje radnom rasporedu i strogu disciplinu, gdje društveni i porodični život ostaju rezervisani za slobodne dane i godišnji odmor, kao svojevrsna nagrada za dobro ponašanje. Radovi koji su uvršteni u postavku na ovoj izložbi su meni služili kao potvrde o zdravlju, svaki od njih kao dobar nalaz s pregleda koje sam često radila.

Pitanje tijela je u središtu ove izložbe, kako posmatrate tijelo kao umjetnica u kontekstu globalne neoliberalne eksploatacije?
– Žensko tijelo je poprište moralnih procjena i osuda na način na koji muško tijelo nikada neće biti i definitivno je prostor koji žene same moraju osvajati i braniti tokom života. Činjenica da se žene još moraju boriti za pravo na pobačaj je sramotna i odvratna, kao i činjenica da se može razmatrati pravo na pobačaj u slučaju silovanja.

Proces osvještavanja
Žene danas trpe različite oblike eksploatacije, potčinjavanja, dehumanizacije i diskriminacije, uprkos pravima koja su izborile. Proces osvještavanja sopstvene potlačenosti je vrlo upitan i težak, jer se žene od malih nogu socijaliziraju u skladu sa normama tradicionalnog patrijarhata.

Dotičete se i pitanja svojevrsne odvojenosti rada od našeg života, kako se tijelo percipira u tom kontekstu?
– Pošto rad često doživljavamo kao nešto odvojeno od našeg života, a obavlja ga naše radno sposobno tijelo, mi želimo da to tijelo ponovo prisvojimo i vratimo sebi kroz aktivnosti poput trčanja, yoge, aerobika, fitnessa i sl. Ako je to tijelo u stanju izvesti svašta, lakše podnosimo što veći dio dana ono radi za nekoga drugog. Rad se ne posmatra kao sastavni dio ličnosti, nego kao nešto što se može izolovati i dati poslodavcu, tj. kupcu našeg rada na određeni dio vremena. Nije važno ko obavlja posao dok god se posao obavi. Kapitalizam apstrahira, izdvaja rad i proizvod od onoga ko ga proizvodi, čineći sav rad efektivno istim i zamjenjivim. Ta radna tijela su lišena bilo kakve vrijednosti i uloge osim one u kojoj učestvuju u proizvodnji kapitala koji nema druge društvene, ontološke i likovne elemente, osim bezobrazne ekspanzije.

Navodite i riječi Davida Mc Nallyija da su čudovišta svuda i nigdje, na koji način to shvatanje korenspondira sa vašim radom?
– Kapitalizam se pokazao kao nevjerovatno prilagodljiv sistem, kao proces u kojem se novac neprestano nagomilava i ponovo investira, što je prije nekoliko godina dovelo do svjetske finansijske krize. Sistem koji ne poznaje granice širenja i djelovanja je čudovište koje mi ne vidimo, a često zatvaramo oči, nosimo tamne naočale, okrećemo leđa, kako bismo mogli poricati da čudovište postoji. U crtežima često narativiziram šutanje i ironiziram pasivnost i nezainteresovanost za probleme koji se ne rješavaju i s kojima se mi kao društvo ne obračunavamo godinama. Ti problemi su sad poprimili čudovišne razmjere i ne znam kako ćemo pomoći sebi. Marks često govori o čudovištima kako bi objasnio načine na koji kapitalizam funkcioniše. Opisujući način na koji se širi aproprijacijom neplaćenog rada radnika, Marks piše da je kapital mrtav rad koji poput vampira živi samo sišući živi rad ili opisuje glad kapitala kao glad vukodlaka za viškom rada.

Izvor:oslobodjenje