fbpx

Koliko bi to čovjek trebao biti maštovit , da bi stvarao zamišljene kreacije u dobu u kome parafrazalna borba nema smisao ?

Ne postoje sredstva borbe . Jer svejedno ostaješ slabić . Koliko bi to čovjek trebao glasno da govori , da bi ga čuli i razumjeli svi oni koji striktno zadovoljavaju svoje zahtjeve i ne mareći za glavno načelo njihovih funkcija ? Dobrobit svih nas , rekoše na predizbornim kampanjama…Koliko bi čovjek trebao da plače , kada izađe iz svoje kuće ,pozdravljajući najmilije i svjesno se nadajući da se nikad neće vratiti? A dijete mu maše, žudeći da ga gleda barem još neko vrijeme. Koliko upravitelja ove države će nas razumjeti i pokušati da promjene stvari ? Mogu da pričam u našu korist. Mogu i znam da maštam o svemu . Ali svaka moja nerealnost ima realnu presliku pozadi .

Svako moje kreni i bori se ,ima svoje -idi . Svaka moja torba u kojoj bi trebala nositi odgovarajuću profesionalnu dokumentaciju i pribor ,ima svoj- pasoš i vizu . Svako naše slovo ima inozemstvo u sebi . Svaki uzdah ,je uzdah za nepravdom. U sobi još uvijek čuvam pismo koje je dvanaestogodišnja djevojčica uputila Deda Mrazu povodom novogodišnjih praznika . Živi nedaleko od moje kuće i pismo mi je dala da ga ponesem i pošaljem poštom, kada krenem u školu .

Zapravo , ideju za pisanje pisma je dobila od njene učiteljice, dok tema i sadržaj samog pisma nisu mogli biti nametnuti . To je proizvod njihovih razmišljanja , koji nisu u stanju preuveličavati . Pišu onako , kako se i osjećaju . ‘Već tri godine živi život bez jednog roditelja . Živa su oba ,ali nedovoljno blizu da bi se ispravno definisalo da su na okupu . Pisala je Deda Mrazu i bila izrazito skromna , za razliku od njenih vršnjaka i požudom za nerealnim brojem igračaka . Zapravo , njeno bogatstvo koje je zaželjela jedino nije imalo cijenu . Željela je samo jednu stvar . Da je jutrom budi duh potpune i sretne porodične kuće ,te svoja suočavanja u životu podijeli sa onim ko joj je najveći oslonac. Željela je ličnog zaštitara pored sebe i osobu koja neće dozvoliti da njena mama drži kosilicu u svojim rukama .

Željela je da opet kao nekada , živi život sa svojim roditeljima . Njen najveći poklon je bio ponovni povratak njenog oca. Ali ovaj put , zauvijek. Kada mi ga je davala , rekla mi je da mogu pročitati , ali da ne smije više niko znati za to . Vjerovali su da što manje ljudi zna, to je veća vjerovatnoća da će nam se bilo šta ostvariti . Donekle i jeste

tako .Sreća je slađa i dostupnija , kada je zadržavamo u sopstvenom kutku naših ličnih potreba i zahtjeva. ‘ Toliko puta sam ga iznova pročitala i zapitala se , da li će iko poraditi na tome ? Da li će nam ikada dati prostora da želimo one stvari koje nam i priliče i jedine nedostaju? Hoće li nam uvijek faliti ono najvrijednije , što nismo u stanju kontrolisati ? U 2020.želim više ljubavi , snage , uspjeha i sreće . A ništa od toga ne može biti validno zadovoljeno , ako uz nas nisu oni koje najviše trebamo . U 2020.nam želim da ne idemo nigdje , da se krunišemo bosanskim državljanstvom i onim što nam ova država pruža . Želim više razumjevanja i realizovanja datih obećanja koja su bez ikakve sile izrazili današnji upravitelji . Želim što manje ovakvih pisama i suza majki koje ista čitaju .

A nemoćne su da poduzmu bilo šta , osim da se bore da se 2020.promijeni . Želim dosta više humanosti i pomaganja , te čitanja knjiga . Nijedna sreća ne može biti dovoljno slatka , kao ona kada istu podijelimo i sa drugima . Ponekad to ne mora biti čovjek . Uvijek postoji prilika . Uvijek nam se uokolo nađe neka životinja koja traži nešto što mi posjedujemo a čime nismo zadovoljni . Nikada se sreća neće odraziti , ako smo zahtjevni . Sreća se traži u malim stvarima . I najzad i pronađe !

Vjerujte mi.

Autor: Aida Mehanović  

Tekst je napisan u svrhu nagradne igre koju pokreće Citizens Against Terrorism na temu: “ Šta očekujete u 2020. godini?”.